We're Taking Over The World [ROBD - II. sezona]

Part 30

Hodam ulicama Londona sama sa svojim mislima. Kada sam ušla u sobu ranije danas sve sam ostavila i jednostavno izašla van. Ispred hotela je bilo mnoštvo kamera i ljudi pa sam pomoću jednog dragog recepcionara izašla na stražnji izlaz. Iskrala sam se i srećom nitko me nije primjetio. 

Na kutku ulice sam ugledala maleni kafić što su za skrivale velike zgrade. Izvana sam mogla primijetili staru gospođu koja je ljubazno posluživala osobe. Ušla sam u kafić i otvorivši vrata aktivirala sam zvonce što je visilo kako bi gospođa znala kada netko novi uđe u kafić. Mirisao je na dom i svježe kolačiće. sve je bilo drveno i atmosfera je bila kao kod moje bake što sam najviše voljela. 

Sjela sam na jedan osamljeni stolić u kutu uz prozore promatrala ljude oko sebe. Bilo je mnoštvo parova koji je izmjenjivali poglede i sramežljivo se smijali dok su im se ruke odložene na stolu dodirivale. Cijelo mjesto je izgledalo normalno i nije se čula buka odveć stresnog Londona. Prvi put nakon dugo vremena sam se osjećala normalno. 

"Izvoli?" prišla mi je gospođa u šezdesetima i slatkom pregačom na crvena srca kakvu vidite u svim filmovima. 

"Kakao." ljubazno sam se nasmješila.

"Dobar izbor." namignula mi je veselim očima ispod kojih su se ocrtavale bore i odavali njene godine. Odaljila mi se od stola, a ja sam ju pratila pogledom. 

Začula sam otvaranje vrata i isto ono zvonce. U kafić je ušao mladić, imao je možda 20 godina. Pratila sam ga sve do nije sjeo za stol odmah ispod šank. Nešto je rekao gospođi konobarici i zatim su se oboje nasmijali. Prvo što mi je prošlo kroz glavu je da mu je ona možda baka. Konobarica je uzela tacnu te na nju odložila dvije šalice. Zastala je kod stola dečka i pružila mu jednu šalicu zatim otišla prema meni. Dečko je otpio gutljaj te pogledao prema njoj te su nam se pogledi sreli. Prvo se malo zbunio zatim se samo nasmijao te otpio još jedna gutljaj. Gospođa je odložila moju šalicu ispred mene, ali ja sam još uvijek gledala u njegovom smijeru. Izgledalo je kao da sam prebrojavala sve pramenove njegove plave kose i dijelila ih brojem odsjaja svaki put kada bi zatreptao najplavijim očima koje sam ja vidjela. 

"Sviđaš mu je." nasmijala se gospođa i simpatičnim mi se glasom obratila. Pogledala sam ju te se samo nasmijala. Otvorila sam torbicu te krenula platiti, ali me gospođa zaustavila "Oh ne brini se, novim gostima je prvo piće uvijek besplatno." ponovno mi je namignula te se odmaknula od stola. 

Uzela sam šalicu u ruke i prvo što bih uvijek napravila je osjetila miris koji je ovoga puta djelovao čarobno. Otpila sam gutljaj te opet pogledala u smjeru dečka koji se igrao sa svojom šalicom. 

Osjetila sam vibraciju mobitela u rukama. Na ekranu je pisalo jasno ime, Louis.

"Halo?" javila sam mu se.

"Dobro gdje si ti, kad si prije uspjela nestati luđakinjo." zvučao je zabrinuto.

"Izašla sam na zrak ne brini se, nisam tip koji može cijelo vrijeme sjediti u monotonoj hotelskoj sobi, nisam navikla biti zatvorenik." slegnula sam ramenima iako sam znala da me ne vidi.

"Zabrinula si nas, javi gdje si, dolazim po tebe." brzo je rekao.

"Ne ne dolaziš, trebam vremena sama." okrenula sam očima. 

"Je li slobodno?" razgovor mi je prekinuo muški glas. Podignula sam pogled i to je bio isti dečko sa onoga stola, u ruci je imao šalicu u kojoj sam sada jasno vidjela da je kakao.

"Zita, nemoj se sad šaliti samnom, začula sam Louisov glas na slušalici. Dečko je još uvijek stajao ispred mene.

"Ne, Lou, moram ići bok." brzo sam rekla. Krenuo je još nešto reći, ali sam ja prekinula poziv "Naravno da je slobodno." obratila sam se dečku. Sjeo je preko puta mene, a njegove oči su djelovale plavije nego nebo tijekom vedrog dana.