Bad Boy Horan » Prijevod

CHAPTER 3

Olivia's POV

Stavila sam svoje slušalice u uši i uključila svoju apsolutno najdražu pjesmu, Radioactive od Imagine Dragons. Otvorila sam svoju novu knjigu zvanu, Meant To Be. Sjedila sam u svojoj stolici iza stola u knjižnici u kojoj radim. Podignute glave iz knjige počela sam čitati jedanput. To je nešto u čemu uživam.

Čula sam glasno vrištanje više od moje pjesme. Psihički sam uzdahnula i zatvorila knjigu, samo sam pročitala jednu rečenicu prije prekida. Pogledala sam gore i vidjela ženu u srednjim-tridesetima, koja drži uplakanu tek rođenu bebu to je upravo izašla iz bolnice. Hej, ja sam pratila 3 mlađe braće i sestre. Ne ulazim u detalje.

"O prosti što te gnjavim, ali ne mogu naći sektor E," Rekla je, pokušavajući smiriti svoje dijete, potapšala je njegovu ili njezinu stranu nježno. Ljubazno sam se nasmiješila i skočila s svoje kotrljajuće stolice.

"Naravno!" Rekla sam, sretno. Uvijek sam volila da kupci dolaze i pitaju me gdje je što. Ne znam zašto, ali uvijek nađem zabavu i uzbuđenje da znam za koju knjigu oni gledaju. "Ljudi uvijek dolaze pitati gdje je sektor E, ali ono uvijek!" Promrmljala sam i ona se nasmijala, povremeno sam dodala nekoliko riječi ovdije ili ondje, uglavnom svugdje (wtf). Žao mi je, to je primamljivo da završim rečenicu s pjesmicom (o.O). Ok, možda sam to dobila od Dr. Seuss.

Ja sam knjiški moljac (to je neki naziv za ljubitelje knjiga) i volim to! "Ovdije je prolaz E, gospođo." Završila sam, napravila sam gestu za prolaz E.

"Hvala ti puno!" Uzviknula je, uzdahnuvši s olakšanjem. Nasmijala sam se i kimnula glavom, pješačila sam natrag do cirkulacijskog stola i stavila svoju guzu na moj jastuk sjedala. Htijela sam staviti svoje slušalice natrag u uši, kad su se ulazna vrata otvorila sa malim zvonom, uzrokovajući da pogledam gore na glasno pričanje koje iznenada ispunjuje - gotovo - praznu i tihu knjižnicu. Ovaj put, sam glasno zastenjala. Bili su to sportaši koji idu u moju školu.

Primjetila sam Melanie, Carly, Nancy i Hailey zbijene u skupini, pričaju s nekim odvratnim visokim sportašem. Pa, to je novo. Ne, zapravo, nikada ih nisam čula ili vidjela da pričaju s popularnim dečkima iz Chestera. Skoro me plaši, mislim na sve tajne koje sam im rekla, mogle bi ih prenjeti ovim dečkima, tko može držati njihova usta zatvorena. Oni su sportaši koji šire lažne ili istinite glasine. Muka mi je od njih.

"Ej! To je baka! Ajde ljudi! Idemo sjesti u krug, a ona nek nam čita jednu od njezinih priča!" Jedan sportaš je doviknuo, vrijeđajući me, koji je napravi da se svi ostali sportaši nasmiju. Pogledala sam prema djevojkama, koje su bile nasmijane i vrtile svoju kosu kao da nisu čuli da je rečenica usmjerena na mene. Prevrnula sam očima i pokušala da ignoriram njihove komentare. "Šta je bilo bako? Nemaš vremena za priču?" Isti sportaš me pitao nakon nekoliko minuta. Postala je tišina.

Gledala sam dole na moju zanimljivu knjigu. Čula sam korake, osjećajući da je netko ispred stola koji je između mene i te osobe. Ruka je uzela moju knjigu Pogledala sam gore i vidjela sportaša koji ju je držao iza leđa. "Ako ne, imam priču za tebe." On je oštro prošaptao dok mu je zlobni smiješak rastao na licu, "Jednom davno, bila je ružna djevojka koja nije mogla ići nigdje, a da je nisu izbjegavali. Bila je stalno podsjećivana koliki je luzer bila. Trošila je dane čitajući knjige kako bi svaki tipični luzer uradio." Nisam to mogla podnijeti. Vozio me iznutra s ovom idiotskom 'pričom'. "Jedan obični dan čitala je pre brzo, pa su joj zjenice počele da iskoče iz očne duplje! Osjećala je da će joj mozak eksplodirati. Pa..." Zavrištala sam i pokrila uši.

"Dosta, dosta, dosta, dosta!" Vrištala sam. Težak pritisak na mojim ušima nanosio je bol. Nakon nekog vremena vrištanja, čula sam ih kako su se opalili smijati. "Daj mi moju knjigu!" Oštro sam odgovorila nakon malo gnjeva i njihove smiješne situacije.