Djevojka bez krila |✓

1

Uz uzdah sam se još jednom okrenula u krevetu, ako to uopće i mogu nazvati krevetom. Vani je bila mrkla noć te je oluja režala posvuda. Kiša je glasno lupala po prozoru te spojena s grmljavinom uzrokovala u tome da ne mogu spavati. Tijelo mi je bilo obliveno znojem iako su temperature bile u minusu. No ignorirala sam to.

Okrenula sam se na leđa i gledala u strop, prije nego me prerezala jaka bol u leđima. Brzinom munje sam ustala s kreveta. Krevet je zaškripio.

U tami nisam mogla vidjeti toliko, ali je bilo dosta.

Prema izgledu sobe nije ni čudno da je ovaj motel toliko jeftin. Ormar se raspada, krevetu fale noge te madrac ima rupe. Također po podu sam vidjela par štakora i žohara. Najgora stvar je to što mi to ni ne smeta toliko. Ako uopće.

Zagrmilo je još jednom te je munja nakratno osvjetlila sobu. Došla sam do zaključka da više neću moći zaspati pa sam se protegnula. Uzevši gumicu sa ruke svezala sam svoju, sad dugu do brade, kosu u rep. Pola nje je ispalo van. No opet, nije me bilo briga.

Sa komode sam uzela svoj ruksak te sam krenula prema vratima. Na putu do njih sam stala na nešto.

Žohar.

Napravila sam laganu grimasu i svejedno nastavila hodati. Kad sam došla do hodnika on je također bio u mraku, kao i ostatak zgade.

Sumnjam da oni uopće imaju struju.

Nastavila sam stepenicama prema izlazu.

"Zar već odlazite?" Čula sam glas iza sebe te sam se okrenula. Iza mene je stajala spremačica.

Dva je ujutro. Zar nebi ona trebala biti doma?

Stajala je ispod prozora te ne bi ni primjetila da radi ovdje da ne nosi bijelu uniformu. Još se jednom zabljesnilo osvjetlivši je jezivo.

"Da." Rekla sam ravno. Leđa su mi gorjela u boli te ruksak na njima nije pomagao. Ruka mi je posegnula prema bočici koja mi se nalazila u džepu trenirke. No zaustavila sam se.

"Po toj oluji?" Pitala me još jednom, briga u glasu.

"Da." Još sam jednom odgovorila.

Nije kao da je ovdje išta ljepše.

Nisam čekala da mi ponovno postavi neko glupo pitanje nego sam se okrenula na peti i izašla iz zgrade.

Hladna kiša me zajedno s vjetrom počela gađati u lice ali sam se pravila da mi ne smeta. Kako sam nastavila hodati mokrim pločnikom tko zna gdje izvadila sam bočicu iz džepa. Otvorila sam je i u usta bacila dvije tablete.

Osjećaj kiše na koži me podsjećao na malene igle koje mi se konstantno zabadaju u lice.

Bočicu sam sigurno pospremila i nastavila hodati.

Ni neznam gdje sam.

Jedino što znam jest da sam negdje u Engkeskoj. Stigla sam tu prije dvije godine te sam nastavila živjeti po motelima i tko zna gdje sve ne.

Bilo je teško iz prve no sad sam se navikla. Plus lakše je kad si sam.

Kako sam hodala prošla sam pored bankomata. Stala sam. Dobro bi mo došlo nešto novca.

Dotaknula sam ga i pustila malo struje u njega. Iz otvora za novac su počele letjeti novčanice. Uzela sam oko tisuću funti, ostavivši ostale da se namoče u kiši. Ovo mi je dosta za neko vrijeme.

Oluja se s vremenom počela pogoršavati te sam počela tražiti sklonište. Pronašla sam ga u uličici gdje sam sjela na mokar pod i napravila krov od energije.

Kakva je oluja ni bića tame ne žele izaći.

Na pomisao na njih poprimila sam nezadovoljnu grimasu te su mi leđa ponovno počela gorjeti. Opsovala sam i bacila još dvije tablete u usta.

Glupi ljekovi ne rade.

Došlo mi je da bacim cjelu bocu u zid nasuprot mene no zaustavila sam se. Na moj gnjev je dodatno počelo grmjeti. No nisam bila sigurna ako sam ja bila ona koja je to uzrokovala.

Navukla sam kapuljaču više preko lica i prekrižila ruke. Možda mogu pokušati zaspati ovdje.

Iako su šanse za to male.

******

ITS UPP. OVO JE TEK POČETAK PA JE MALO DOSADNO. ALI IMAM JA JOŠ DOSTA SRANJA U PLANU.