Djevojka bez krila |✓

5

Ovo je čudno..

Iskreno nisam namjeravala pisati nastavak DSK jer sam mislila da ga nitko ne bude čitao.  I sad već ima skoro 400 pregleda.

Da budemo realni. Knjiga je sranje.

Nego, ovo poglavlje je kratko. Ups.

*****

Prošlo je par sekundi u kojima sam samo gledala u njega.

"Što si to upravo rekao?" Rekla sam polako.

"Ovako, prije nego se naljutiš. Čuj." Alvin je započeo. "Ti si prva osoba koju sam upoznao da je poput mene. I onda mi veliš da ih ima još? Kako ne bih htio?"

Dala sam mu prazan pogled. "Ti si idiot."

Alvin je uzdahnuo i stavio glavu u ruke. "Ja mislim da mogu raditi što god hoću Leah." Rekao je ozbiljno.

Stvarno?

"Zadnji put kad sam provjerila nisam ti zabranila da ideš. Samo sam te nazvala idiotom. Što i jesi." Okrenula sam očima.

Alvin je pročistio grlo. "Uh.."

"Ispljuni već jednom." Prosihtala sam.

"Ne znam kako da složim sljedeću rečenicu na..lijepši način." Počešao se po potiljku. "Pa ću samo reći. Trebam tvoju pomoć."

Počela sam se smijati.

"Ah." Obrisala sam suzu ispod oka. "Ti si stvarno skrenuo s uma ako misliš da ću ti pomoći."

"Leah molim te-"

"Alvin." Prekinula sam ga ozbiljno. "Mislim da sam bila dovoljno jasna kad sam rekla da sam gotova sa agencijom, koja više ni ne postoji, zajedno sa tamnom stranom."

"Leah molim te."

Dala sam mu pogled. "Zašto točno trebaš moju pomoć?"

"Ti znaš gdje se sve nalazi. I znaš neke ljude iz agencije, znaš kako to sve radi." Počeo je nabrajati.

"I što to točno ima s tim?"

"Trebam te da me tamo odvedeš." Rekao je.

"Ne." Rekla sam.

"Ali..zašto ne? Nije kao da ćeš se ti pridružiti ustanku! Samo ćeš mi pomoći. Nitko ni neće znati da ti imaš išta s time." Pokušao me nagovoriti.

"Zašto se točno želiš pridružiti?" Pitala sam i prekrižila ruke. Dala sam mu ravan pogled.

"Već sam ti to objasnio." Rekao je slabo.

Uzdahnula sam iziritirano. "Ne poznajem te ni punih dvadeset i četiri sata i već mi ideš na živcs više od ikog drugog koga sam upoznala u zadnjih dvije godine."

Na to Alvin nije ništa rekao.

Stresla sam glavom i ispustila prazan smijeh. "Ti stvarno misliš da se možeš mjeriti s ikim po jačini moći?" Pitala sam ga.

"Jesi uopće razmišljao o tome?" Pitala sam opet.

"Mogu vježbati-"

"Vježbati?" Pitala sam u nevjerici. "Ti stvarno misliš da imaš dosta vremena?"

Alvin nije ništa rekao. Ja sam nastavila.

"Što je uopće najače što možeš napraviti s svojim moćima? Napraviti lubenicu?" Stresla sam glavom. Željela sam ga odgovoriti od te lude ideje. Ako je vrijeđanje način za to, dobro.

Odjednom se prema meni protegnula rastuća grančica biljke sa prozora. No prije nego mi se uspjela omotati oko grla, što je Alvin namjeravao, se usušila i zažarila. Pala je na pod, sad gotovo pepeo.

"Jadno." Je bila jednina stvar koju sam rekla sada šokiranom Alvinu prije nego li sam ustala i krenula do izlaznih vrata.

Alvin je par sekundi kadnije shvatio gdje idem.

"Hej, čekaj." Dozvao je. "Gdje ideš?" 

Okrenula sam se prema njemu. "Nađi me za jedan sat u središtu najbliže šume."

S tim sam zalupila vrata i izašla. Okrenula sam očima i nastavila hodati ulicom. Idiot.

Uzela sam bočicu iz džepa i stavila jednu tabletu u usta.

Uskoro će mi vjerovati da je slabiji nego misli. I da je ovo najgluplja stvar koju je ikad izgovorio.