Djevojka bez krila |✓

3

"Wow." Bila je prva stvar koju je rekao nakon što sam provela skoro dva sata opisivajući moje avanture s agencijom i zadnji napad.

"Ali nešto ne kužim." Rekao je. "Zašto si otišla? Mislim kako si to sve opisala bilo je super." Alvin se izmotavao.

"Agencija više ne postoji." Rekla sam. Alvin mi je dao šokiran izraz lica.

"Što? Kako? Zašto?"

Okrenula sam očima i izvadila kutijicu iz džepa. Bacila sam dvije tablete u usta. "Jednostavno. Gotovo svi smo poubijani."

"Wow. Zar su postali toliko jaki nako-"

"Da." Rekla sam jednostavno i posegnula za kriškom pizze.

Trenutno se nalazimo u Alvinovom dnevnom boravku. On sjedi na sofi dok sam ja na podu ispred njega s pizzom u krilu. Iz kuhinje sam mogla čuti vodu kako se grije za čaj. Za osobu koja živi sama ovo mjesto je strašno uređeno i uredno.

Malo me to živcira.

"Ali još uvjek si mogla biti s svojim prijateljima zar ne? Jedino si rekla da je jedan od njih poginuo." Alvin me pokušao nagovoriti.

"Imam svoje razloge." Rekla sam suho. "Recimo samo da se nešto desilo prije dvije godine." Ostavila sam na tome.

Alvin se zagledao, u mislima. Najvjerojatnije je razmišljao i vagao sve što sam mu rekla. Pročitala bi mu misli ali mi se neda. Usto od toga me glava boli.

"Imaju ti razlozi nekakve veze s time što se doslovno šopaš s pain-killerima?" Alvin je promumljao te pogledao u smjeru mog džepa gdje se nalazila narandžasta bočica.

Stegla sam vilicu. "To je Vicodin. I tebe se to ne tiče."

"Ista stvar. Samo jača. Ti znaš da to izaziva ovisnost zar ne?" Alvin me pitao.

Slegnula sam ramenima. "Netko gleda Dr. Housa."

Alvin je okrenuo očima.

Jesam li bila ovisnik? Ne. Ove ljekove kradem i pijem već mjesecima. No jednom se desilo da mi nisu bili dostupni skoro tri tjedna. I jedina stvar koju sam osjetila je užasna bol. Ništa više. Nije bilo detoksikacije ni ičeg.

"Što te točno boli toliko?" Alvin me pitao.

Stegla sam vilicu i skrenula pogled s njega. "Mislim da je to dosta pitanja za danas. I sutra. I općenito."

"Ali-"

Suzila sam oči na njega.

"Spomenula si nekakav ustanak." Alvin je rekao tiho.

Izdahnula sam u iritaciji. "Jesam. I što s njim?"

"Nisi nikad pomislila da se..ono pridružiš?" Pitao me. "Mislim rekla si da se svi od te bivše Lige svjetla-"

"Ne." Rekla sam oštro. Koliko god on želi znati neke stvari, ima tema o kojima je teško za govoriti.

"Zašto ne? Mislim mogla bi se opet ujediniti sa svojim prijateljima-"

"Ionako me najvjerojatnije mrze." Odmahnula sam rukom. Kad će već taj čaj?

"Zašto bi te mrzili?" Pogledao me zbunjeno.

"Dosta pitanja." Rekla sam glasom koji ne dopušta raspravu.

I opet smo bili u tišini. Alvin se ustao s sofe i krenuo prema kuhinji.

Napokon.

Ja sam uzela zadnju krišku pizze iz kutije i zagrizla.

Izdahnula sam i ogledala se oko sebe. Primjetila sam da su zidovi prazni. Bez slika ili ičega. Svejedno, mjesto je imalo onaj 'homey' osjećaj.

Legla sam si na tepih i zatvorila oči. Čupavi tepih. To mi je izmamilo osmjeh na lice. Volim čupave tepihe.

"Evo čaja." Iz mira me prekinuo Alvinov glas. Osmjeh mi je nestao s lica te sam se nevoljko ustala.

"Hvala." Rekla sam i primila vruču šalicu. Stavila sam je na pod do sebe.

"Samo nemoj razliti." Upozorio je. Kimnula sam.

Vani se odjednom spustila kiša te je počela lupati po prozorima. Ubrzo nakon toga je slijedila grmljavina.

"Ovo je čudno." Alvin je progovorio. "Biti s nekim u kući. Obično sam sam."

"Primjetila sam." Rekla sam nakon par sekundi.

Sljedeće minute su bile ispunjene zvukom kiše. Podsjetila sam se na noć u onom motelu.

Barem ovdje nema žohara. Barem se nadam da nema.

"Kako si otkrio da možeš upravljati biljkama?" Promumljala sam. Bilo je sve teže ostati budnom. Glupa kiša.

"Ah da." Čula sam osmjeh u njegovom glasu. "To je bio zanimljiv dan. Slučajno sam razbio teglu sa biljkom u jednom od domova. Ne sjećam se točno kojem."

Domova?

"Uništio sam biljku. Potrgao sam svo cvjeće. Bio sam tako uplašen kad odjednom se biljka sama od sebe popravila da tako velim. Bio sam u šoku." Nasmijao se. Čuo se zvuk kako ispija čaj.

"Domova?" Pitala sam.

"Posvojen sam bio. Išao od obitelji do obitelji sve dok nisam odrastao. Nisam nikad upoznao roditelje. Rekli su da su preminuli." Alvin je rekao. Lupkao je prstima po šalici.

"Nemaš valjda krila?" Pitala sam.

"Što? Ne. Nema krila. Nisam vila. Nego, zašto pitaš?" Osjetila sam njegove oči na sebi.

"Dobro." Je bila jedina stvar koju sam rekla prije nego sam zaspala.