Djevojka bez krila |✓

22

Ya'll be shook. Još jedan nastavak samo par dana nakon prethodnog?

Idemo završiti ovu knjigu. Koliko mi bude nedostajala toliko mi je dosta 😂. Već sam započela sa sljedećom koja je na repertoaru.

Pošto mi je dosadno, idemo malo o mom životu. Dakle, kolko neki od vas znaju, strgala sam mobitel. Trenutno koristim bratov stari dok ne dobim novi; tojest sestrin stari. Nemam dosta ušteđeno da si kupim neki pošten mobitel.

Sigurno se pitate-koji k je to za sliku sa strane?

Dap. To je moj mobitel. Crnilo i ljubicasta boja se polako šire. Opće mi je žalosno u nj gledati.

Škola je eh. Danas sam skoro glavu zaboravila. Skoro sam doma ostavila kartu za autobus, zaboravila sam pernicu, knjigu iz geografije i opremu za tjelesni, tj. pola stvari koje sam danas trebala. Bleh.

O ocjenama neću pričat jer je to žalosno.

Također, knjiga je dosegnula 4K čitanja. Hvala svima koji su ostali zbog nekog razloga. Eh.

Također sad sam se sjetila kraja prošle knjige i shvatila sam da još nisam napisala ništa vezano uz to. Ups.

^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^

Mia i ja smo se vratile nazad u podzemnu sobu, koja je sada bila potpuno prazna i nekako se činila hladnijom.

Mia me dovela do dijela gdje su držali oružje i usrećilo me to što je ostalo još nečeg.

Uzela sam dva noža i nekakav pištolj sa zida na kojem su bili pričvršćeni.

Sa noževima sam znala dosta dobro manipulirati ali pištolj nisam dotaknula u svom cijelom životu. Ali ne može biti tako komplicirano ne?

Yolo i sve to.

"Okey." Okrenula sam se prema Miji, koja je po skeptičnom izrazu lica vjerojatno znala o čemu sam razmišljala. "Imate možda tu kakav remen ili nešto gdje bi to mogla staviti?"

Izraz lica joj se promijenio kako je razmišljala. "Imali smo ali prema količini ostalog oružja sumnjam da je išta ostalo."

Napravila sam grimasu, nezadovoljna i kimnula. Dobro, ozgleda da ću trebati biti kreativna. Inspirirana fimovima stavila sam po jedan nož u svoje čizme i smjestila pištolj u hlače, ispod majice.

To me podsjetilo na moju otmicu. Ah, dobra stara vremena.

"Možes komunicirati s nekim?" Pitala sam i krenula natrag prema izlazu van. Mia me brzo slijedila.

"Baš sam ti htjela reći da mi se Liam javio prije sekundu. Blizu su dućanu, okruženi s Bićima tame. Nije imao puno vremena za razgovor tako da pretpostavljam da situacija nije baš lijepa."

Divno. Nisam ništa rekla, samo sam ubrzala korak.

"Znaš" Mia je počela. "Prije nego li si tako lijepo onesvjestila idiota gore, mogli smo ga ispitati ili nešto."

To nije tako loša ideja...eh.

"Eh." Ponovila sam svoje misli na glas. Što je tu je. Plus udariti tog idiota bilo je predobro i sumnjam da bi uradila drugačije da je situacija drugačija.

Iz kuta oka sam vidjela kako Mia okreće očima.

"Nadam se da će sve biti gotovo nakon ovog, i to u našu korist." Mia je rekla, pomalo nesigurno, ali s ništa manje nade nego prije. Nasmješila sam se na to.

"Hoće. Sigurno." Nadam se.

Izašle smo van iz dućana, jednostavno preskočivši onesvješteno tijelo na podu. Možda nisam podigla nogu dovoljno visoko te sam ga slučajno udarila po glavi.

Ups.

Mia, ako je primjetila, nije ništa skomentirala nego je samo nastavila hodati.

"S one su strane." Mia je promumljala. "Prema šumi. Upozorio je da budemo oprezne jer ih je šuma puna. Dio ljudi je također otišao do grada jer su i tamo počeli napadati. To znači da smo u manjini manjini. Kao u velikoj groznoj manjini. Ali hej, dokle god smo pozitivni ne?" Mia je mumljala nervozno, više sebi nego meni.

"Tako je." Dala dam joj širok osmjeh, više nego zabavljena njenim monologom.

Za razliku od nje moje su vene doslovno počele sjajiti s uzbuđenjem. Energija se nakupljala u meni čineći da se osjećam hiperaktivno. Kako mi je išla kroz vene tako me je lagano škakljala i nisam htjela ništa više nego ju svu izbaciti iz sebe da ndugodan osjećaj prestane. Ili to ili da si ih isčešam van.

Dakle sve u svemu, bila sam više nego spremna spržiti ružne stvorove toliko da ni prašina od njih ne ostane.

"Barem je netko uzbuđen." Mia je promumljala. Usne su joj se, u kontrastu s tonom njenih riječi protegnule u osmijeh koji sam lako uzvratila.

I bol u mojim leđima je gotovo nestala što je bilo dosta čudno. I sumnjivo. No odlučila sam da ću to preispitivati kasnije.

Tako smo hodale kojih deset minuta brzim koracima. Uzbuđenje u zraku je raslo s obje strane i bila sam sretna da se Mia opustila malo. Naravno, strah je poželjan dokle god te ne koči.

I onda smo čule korake. Pucanje grančica i gnječenje suhog lišća nas je obavjestilo da nismo same. I prema glasnoći tih koraka bilo je očito da je osoba htjela biti primjećena.

Mia i ja smo stale s hodom i znatiželjno smo se pogledale. Već sam htjela predložiti da odem i izvidim situaciju no nisam trebala.

Stao je ispred nas, svi nazubljeni zubi (lol) jasno vidljivi ispod njegovih rastegnutih usna. Tama ga je pretila i poput dima su se sjene kovitlale oko njega čineći očitu glad u njegovim očima još većom.

"Hm." Promumljao je. "Netko kasni na zabavu?"

Izjava je zvučala više kao pitanje i ovaj se puta nisam zaustavila od toga da okrenem oči. Znala sam što očekuje prema njegovoj ogromnoj samouvjerenosti.

Par riječi da razljutimo jedno drugo prije nego krenemo u borbu u kojoj se je on vidio da pobjeđuje. Da. Ne.

Čisto iz tog razloga sam odlučila ne tratiti vrijeme i učinila sam skroz suprotno od onog što je očekivao.

Malim pogretom mog dlana otrgnula se grana jednog drva i poletjela prema njemu. U manje od sekunde bio je ništa više nego pepeo nošen vjetrom.

Nastavila sam hodati, neuzmirena, dok je Mia stajala iz mene otvorenih usta.

"Čekaj..što se upravo desilo?" Čula sam Miu iza sebe, no ignorirala sam je i nastavila hodati. Ubrzo me dostigla, još uvjek u šoku.

Nije nam trebalo dugo da nađemo dio šume u kojem se sve odvijalo, većinom zbog buke koja je dopirala od tamo.

"Idem naći Liama." Promumljala sam Miji, koja se zajedno samnom skrivala podalje od mjesta borbe.

"Okey. Ja idem pomoći kome treba." Rekla je i kimnula sam.

"Sretno."

"I tebi isto."

I s tim smo svaka krenula svojim putem.