Djevojka bez krila |✓

7

Stv? Skoro 700 čitanja? Wow XD.

Hvala što ste odlučili pročitati drugu knjigu.

Također zanima me tko ste. I što vas je točno privuklo da pročitate prvu knjigu. I što mislite o serijalu XD.

TAKOĐER, već sam spomenula da je netko od originalne petorke mrtav. Tko mislite da je to?

*******

Sljedeći dan. Isto mjesto, isto vrijeme.

Stajala sam naslonjena na drvo u šumi i lijeno se ogledavala oko sebe. Pogledala sam na nov ručni sat, nedavno ukraden.

Pet minuta.

Podigla sam glavu. Jedina razlika od danas i jučer jest to da je danas kišovito.

Zapravo, počelo je kišiti oko jedan ujutro. Nije baš pomoglo mom snu. Ali što mogu.

Ne računajući zvuk kiše bilo je neobično tiho i pusto. Čak nije bilo ni vjetra. Samo kiša koja je padala iz gotovo crnih oblaka.

Nagnula sam glavu i pogledala prema njima. Na tren sam ih željela dotaknuti, dići se do njih.

Ali je ta želja brzo nestala.

Suzila sam oči na njih. Par sekundi kasnije su se zasvjetili te je ogromna munja prošla kroz nebo. To je popratio glasan zvuk.

Nasmješila sam se samozadovoljno.

Nakon toga sam ponovno pogledala na sat. Dvije minute.

Pažnju mi je skrenuo zvuk koraka. Podigla sam glavu. U blizini sam vidjela poznatu osobu.

"Čestitam." Rekla sam ravno. "Uranio si. Dvije minute."

"Krenuo sam malo ranije od doma." Alvin je stresao glavom. "Što me podsjeća. Gdje si bila? Nisi se vratila."

Prema izrazu njegovog lica sam shvatila da je na tren pomislio da sam otišla. I ostavila ga.

"Ne brini." Rekla sam hladno. "Neće me se tako lako riješiti."

"Sretan ja."

Odliučila sam ignorirati njegov sarkazam. Umjesto toga sam napravila par koraka bliže do njega, u kišu. Samo što više nije padala po meni nego se odbijala od zračne kupole koju sam napravila oko nas.

Alvin je izgledao zbunjen na tren. Nakon toga je bio zadivljen.

Amater.

"Hoćemo li početi ili ne?" Okrenula sam očima. To ga je trgnulo.

"Uh da." Rekao je i došetao do mene. "Što uopće radimo danas?"

"Udari me."

Čim sam to rekla se smrznuo. "Što?"

"Udari me." Ponovila sam. Nakon toga sam potapšala svoj obraz dva puta. "Baš tu."

"Što-gdje? Ne mogu te samo tako udariti." Protestirao je ko idiot koji je.

"Što?" Okrenula sam očima iziritirana. "Trebam te opet baciti u drvo?"

"Ne!"

"Onda me udari." Rekla sam, oštrije ovaj puta.

Alvinova ruka se malo pomaknula ali je stala. Pokušao je opet i podignuo je. Mišići su mu se stegli te je krenuo zamahnuti.

Ali se je opet zaustavio.

"Ah!" Zavikao je iziritiran.

"Ti ne možeš biti ozbiljan."

Stvarno? To ga je iznerviralo? Slabić.

"Ne mogu udariti curu!" Ispljunuo je. Pogledao me odlučno i prekrižio ruke preko prsa.

Neka mu netko da moždane stanice.

U sekundi su mi prste isplele niti struje te sam zamahnula. Pogodila sam ga u obraz te je odletio dva metra i pao na pod. Malo se zatresao prije nego se uspio smiriti.

Prišla sam mu i čučnula do njega.

"Čemu to?" Zarežao je i stavio ruku preko obraza.

"Što? Zar bi radije bio bačen u drvo? Jer to mogu osigurati." Okrenula sam očima. Ustala sam i vratila se na mjesto gdje sam prije stajala.

"Tamo te nitko neće pitati tko je muško a tko žensko. I naći ćeš se bez glave s nožem u srcu prije nego se stigneš okrenuti." Rekla sam.

Alvin se polako ustao. Malo se zaljuljao na nogama ali se stabilizirao. Stresao je glavom i trepnuo par puta.

"Šta je?" Pitala sam.

"Učini mi uslugu. Nikad me više nemoj pogoditi strujom u glavu." Rekao je.

"Navikni se na to."

Polako je došao do mene. Iskreno, očekivala sam još jedan govor o tome kako ne može udariti curu i bla bla bla.

Ono što nisam očekivala je šaka u glavu.

Ali na njegovu nesreću nije bio dovoljno brz. I s time se našao na podu za par sekundi.

"Ovo će trajati neko vrijeme." Promumljala sam sama sebi.

Sljedećih pet sati sam provela ubijajući ga. Ne doslovno naravno. No sve me ovo plaši. Ako je ovako loš u borbi, zamisli koliko su njegove moći zapravo slabe.

Ali me je najviše strah da imamo pre malo vremena.