Djevojka bez krila |✓

9

Holo. Its me.

****

"Danas radimo na tvojim moćima." Rekla sam i polako počela kružiti oko njega.

"Um..okey." Odužio je zbunjeno. Oprezno me pratio očima kako sam hodala oko njega. No u pogledu mu je bilo više zbunjenosti nego nepovjerenja. Kut usne mi se podigao na to.

Naglo sam stala ispred njega i pogledala ga. Na tu gestu se lecnuo lagano, ali ostao na mjestu.

"Hm." Promumljala sam sama sebi, razmišljajući s čim da počem.

"Pokaži mi što možeš." Na kraju sam rekla. "Pomakni neku biljku, ili učini da nešto izraste iz zemlje, da dobim neki dojam na čem smo. Za tvoje se dobro nadam da možeš napraviti nešto bolje od onog u tvom dnevnom boravku."

Kad sam se sjetila njegovog jadnog pokušaja da me zadavi došlo mi je da se smijem. Uistinu jadno.

Alvin mi je uputio još jedan nesiguran pogled prije nego je sporim koracima krenuo dalje od mene.

Kad je bio udaljen kojih deset metara je stao.

Zagledao se u tlo i duboko udahnuo. Potom je zatvorio oči i otvorio dlan prema tlu ispred njega.

Nakon par sekundi tlo se lagano zatreslo te je iz njega niknulo maleno stablo. Kako su sekunde prolazile ono je naglo počelo rasti dok nije postalo poveći hrast.

Pogledavši Alvina primjetila sam da mu je i ovo trošilo dosta energije. Mišići u tijelu su mu bili napeti te mu je lice lagano pocrvenilo.

Kada je drvo bilo visoko kojih sedam metara je stao i otvorio oči. Stajao je na mjestu i duboko disao, gledavši na to drvo u nekakvom čudu. Kao ni sam da ne vjeruje da je uspio da napravi što je upravo napravio.

Ja sam stajala sa strane s ravnom facom. Bilo mi je kristalno jasno kako ovo što je on učinio jest gotovo beskorisno, jadno. S ovim moćima se ne bi bio sposoban braniti kod borbe, pogotovo ako mu treba minuta za obično drvo. A prema njegovoj reakciji istrošio je i više energije nego obično za ovo, vjerojatno jer se želio dokazati. Glupo.

Nakon što se nadisao okrenuo se prema meni.

"Slabo." Prokomentirala sam ravno.

"Slabo?" Pitao je u nevjerici. Lice mu je palo na tren, kao da je to očekivao ali se nadao nečem drugom.

"Da." Rekla sam hladno, ne zamarujući se njegovim reakcijama. "A i vjeruj mi, da si vidio što ostali ljudi s moćima poput tvojih mogu, sakrio bi se u rupu i ne bi izašao iz nje od srama."

"A što onda trebam napraviti?" Pitao je.

Podigla sam obrvu na to. "Da ja sad tebe napadnem, reci mi, kolko bi ti trebalo da se obraniš svojim moćima?"

Alvin je ostao razmišljati na tren. No onda su mu se ramena opustila u porazu te je kimnuo glavom, shvativši na što sam ciljala.

"Dobro." Rekla sam. Podigla sam ruku sa strane sebe i otvorila dlan. U njega je uletjela poveća grana. Alvinu su se oči suzile u isčekivanju kad je shvatio što se događa.

Dobro, uči.

Ovaj put su mi se usne podigle u pun osmjeh te sam napala.

*****

Čim smo ušli u dnevni Alvin se bacio na kauč. Zatvorio je oči ignoriravši kako mu praktički pola tijela visi na pod s njega.

Odlučila sam ne komentirati nego sam krenula prema kuhinji. Posljednja dva sata mi se trbuh nikako nije uspio smiriti.

Tjedan dana.

Imam tjedan dana da tog idiota dovedem u nekakvo stanje. Sad smo proveli šest sati u šumi. Nakon moći sam ga tjerala da izvodi svakakve vježbe da ga dovedu u nekakvo normalno stanje.

Kad sam se sjetila New Yorka, u misli su mi došli Liam, Jake, Emma, Mia i Jay. Dah mi je zastao na pomisao na njih te me ogroman osjećaj krivnje počeo gušiti.

Pokušala sam duboko udahnuti da se barem kolko-tolko smirim.

Ne. Nope.

Znala sam da ih jednog dana trebam vidjeti, sve rasčistiti. Ali nikako da smognem snage za to, pogotovo ne nakon onog što se dogodilo prije dvije-tri godine.

Izdajicom. Smatraju me izdajicom.

Pogled mi je pao na Alvina kroz otvorena vrata kuhinje. Pregrizla sam usnu.

Možda mi je on karta za objašnjenje i oprost. Samo da se prvo pobrinem da ne umre zajedno samnom na putu do njega.