Djevojka bez krila |✓

21

Imam problem. Imam previše započetih knjiga i ne znam što postaviti nakon što je ova gotova. Tako da ako vas zanima, (btw sve su na dalje na engleskom) i zapravo hoćete čitati-imam pitanje. Hoćete li da postavim oko 3 naslova zajedno sa opisima pa da odaberete ili da ja stavim nešto random?

I da, iz kemije sam dobila 2. NEmA nA čEMu. 😂

**********

Sve je bilo divno do sad. Naravno, neke su me stvari iznervirale kompletno, do te mjere da bi mogla negoga zadaviti, izrezati im trbuh i objesiti ih s vlastitim crijevima.

Naravno, za to sam i dobila priliku oko deset minuta kasnije, no vratit ćemo se na to.

Agencija, ako je uopće mogu više i tako zvati je....puno drugačija. Što su nekada bili preljepi, bijeli zidovi sa visokim stropom, prostorije obasjanje bijelim svjetlom koje je boljelo za oči, sada su drveni zidovi i nizak strop sa žutim žaruljama tu i tamo.

Što je nekoć bila masa profesionalno doimajućih ljudi sada je manja masa, vidno opuštenih. Ono što se nije promjenilo od postojanja stare agencije je pogled u očima, stalno uzbuđenje koje im je bilo u krvi. Naravno, u trenutku kad sam stala u prostoriju to uzbuđenje se pretvorilo u šok, te je sav žamor zamro u par sekundi.

Osjećala sam se kao lutka na izlogu ili ti neka egzotična ptica u kavezu okružena znatiželjnim turistima prema tome kako su me gledali. Osjećala sam da im malo fali da ne izvade kamere i počnu me slikati.

Prema njihovim izrazima oni su se osjećali točno onako kako sam i predvidjela, posrednici, gledaoci nekog nestvarnog čuda za koje nisu sigurni je li stvarno ili ne.

I to je bio trenutak u kojem sam pošteno registrirala što mi je Liam rekao prije što se činilo par minuta, a uistinu je bilo par sekundi.

Idiot im nije ni rekao da sam još živa?

Prema svemu što su mi rekli prije nego što sam došla, ovo je trebao biti predivan, sretan povratak. Trebala sam sve pozdraviti dok bi mi oni uputili osmjehe nevjerice zajedno s brojnim pitanjima koje su zasigurno imali.

Ali se ništa od toga nije desilo.

Istog trenutka kada sam otvorila usta da velim pozdrav, prema planu, sva žuta svjetla su zažmigala, ostavivši nas u tami na par trenutaka.

Otvorila sam usta da upitam Liama događa li se ovo često, no riječi su mi zamrle na jeziku kada su se vrata iza nas naglo otvorila. Kroz njih je ujurio zadihan čovjek, kojeg sam prepoznala kao prodavača kojeg smo vidjeli ranije.

"Gore su." Ispuhao je, uzevši trenutak da dođe do zraka. "Cijela *beeeeep nepristojan jezik beeeppp* vojska."

Kroz prostoriju su odjeknuli užasnuti uzdasi te se par očiju okrenulo prema Liamu, ista, meni nepoznata misao njima u glavi.

Od silne panike čula sam par misli i sve osobe u sobi su se pitale isto:

Trebali su doći sljedeći tjedan! Što se događa?? Kako su znali??

Panika se osjetila u zraku no nitko nije ništa poduzimao dok netko nije glasno rekao da se idu pripremiti. I od onda je kaos. Donekle organizirani kao.

I tako smo se našli tu gdje jesmo, Mia i ja jedna uz drugu šuljajući se unutar dućana da dobijemo bolji pogled van. Ostali su izašli van na jedan drugi ulaz, sada spremni za stvari koje će se moguće dogoditi.

Prodavač je rekao vojska, no vani ako ih je deset je dobro. I k tome nisu ni izgledali spremni za borbu, šetali su se uokolo, povremeno se ogledavši oko sebe.

Mia i ja smo se pogledale i slegnule ramenima. Nakon toga su joj se oči zamaglile na tren, obavjestila je Liama i ostale o tome što se događa.

Stisla sam šake iz nervoze. Prodavač mi je bio sumnjiv. Sve je ovo trenutno čudno.

Tih zvuk mi je doprio do uha te sam se skamenila. Dolazio je od iza nas. Pokušala sam bolje čuti.

I ponovilo se. Kao da netko pokušava biti tih dok hoda. Nakon toga se čuo 'klik' koji definitivno nije bio toliko tih. Na to se Mia zbunila te smo se okrenule u isto vrijeme.

Kad sam vidjela prodavača iskreno nisam bila začuđena. No Mia je za razliku od mene imala, prema izrazu lica, šok života.

"Stipe?" Pitala je tiho i pročistila grlo. "Što to radiš?"

To 'pročišćavanje grla' je čini se bilo uspješno jer joj je glas izašao puno sigurnije drugi put.

"Žao mi je, stvarno mi je žao." Rekao je, ne zvučeći žao uopće. Ispuhnula sam zrak i okrenula očima. I čini se da je Stipe malo osjetljiv pošto je odma suzio oči na mene.

"Zašto?" Mia je pitala.

"Bez uvrede, ali očito je da je ovo beskorisno. Mislim, pogledaja nas. I pogledaj njih." Pogledao ju je, s malo nade da vidi njegovu stranu logike.

Mia je krenula nešto reći no prekinula sam je.

"Da pogodim. Obećan si novca, moći, slave i žena ne?" Okrenula sam očima. Idiot. Imbecil. IQ mu je valjda u negativi.

"Ti..ah ti." Ispljunuo je, nasmijavši se kiselo. "O kako će mi drago biti staviti metak u tvoj jadan mozak."

S time je podignuo ruku u kojoj je bio pištolj. U tom trenu sam shvatila da je onaj klik vjerojatno bio osigurač.

Uzdahnula sam i pogledala prema stropu. Tko god je gore, neka mi da snagu da preživim ovaj level gluposti.

Nakon toga sam ga pogledala u oči i preuzela kontrolu nad njegovim tijelom.

Ustala sam na što mi je Mia poslala uspaničen pogled no ignorilala sam je. Uzela sam mu pištolj i ruke i bacila ga prema Miji uz kratko 'lovi'.

Okrenula sam se prema zamrznutom idiotu, ignorirajući Mijin iznenađen usklik.

Nagnula sam glavu, dala mu širok, sladak osmjeh i udarila ga svom snagom. Srušio se na pod, onesvješten.

"Okey.." Mia je odužila. Nasmijala sam se široko, pokazavši sve zube.

"Idemo vidjeti što ostali rade?"