Djevojka bez krila |✓

6

Tapkala sam nestrpljivo nogom po podu. Ruke su mi bile prekrižene preko prsa te sam se s iritiranom facom ogledavala oko sebe. Svaki put kad bi tapnula čulo se pucanje suhog lišća pod mojom nogom.

Pet minuta.

Trebao je biti ovdje prije pet minuta.

Kad sam se podsjetila na to usne su mi se još više objesile. Uzdahnula sam i pogledala prema nebu.

Sunce je sjajilo kroz još zeleno lišće. No i ono je polako počelo dobivati žutu boju i otpadati.

Topli vjetar je prošao kroz mene promrsivši mi kosu. Pokretom prsta sam ga zaustavila.

Iritantan je.

Napokon, netko je izašao iz grma i stao na mjestu. Previo se i stavio ruke na koljena, teško dišući.

Nada za njega je polako počela izlaziti iz mene.

Na tren sam se sjetila onda kad sam ja bila poput njega. Slaba bez ikakvih borbenih vještina, ne govorivši o tome koliko su mi moći bile slabe.

A sad?

Sad sam nezaustavljiva. Barem volim vjerovati da je tako.

"Stvarno?" Progovorila sam, na što mu se glava podigla prema meni.

"Što stvarno?" Ispljunuo je i ispravio se. Napravio je par koraka prema meni. "Znaš koliko mi je trebalo da te nađem?"

Prešla sam pogledom preko njega. Imao je par grančica u kosi. I par novih ogrebotina po rukama, od kojih su neke krvarile.

"Mogu zamisliti." Rekla sam ravno.

Idiot se zasigurno izgubio.

Alvin mi je samo dao leden pogled. "Zašto smo uopće tu?"

Nisam mu ništa odgovorila nego se okrenula prema stablu iza sebe. Podigla sam noge te odlebdjela na povušu granu. Sjela sam na nju i smjestila se.

Kad sam pogledala dole Alvin me samo začuđeno gledao.

"Tu smo." Započela sam glasno. "Da testiramo što sve možeš s tom svom sposobnošću."

"Uh..zašto?" Alvin se usudio pitati to glupo pitanje.

Okrenula sam očima već žalivši što sam pristala na ovo.

"Rekao si da se želiš pridružiti ustanku ne?" Rekla sam kao da je to najočitija stvar na svijetu. "Da vidimo koliko si točno spreman, kako ti kažeš. Osim ako te nije strah tojest."

"Nije me strah." Okrenuo je očima.

"Onda misliš da se možeš braniti?" Podigla sam obrvu.

Malo nesigurno je kimnuo. To je sve što je trebalo da mi izmami osmjeh na lice.

Skočila sam s drveta. Ravno na njega.

Nije se ni imao vremena okrenuti se prije nego sam ga udarila nogom u lice. Sletjela sam na sve četiri u stav. Vjetrom sam ga nabila na najbliže drvo te prije nego je imao vremena ispustiti zvuk isisala sam sav zrak iz njegovih pluća. Pao je na koljena i držao se rukama za vrat pokušavši bezuspješno udahnuti.

S širokim osmjehom sam nogom lupila o pod. Deblja grana je izletjela u moju ruku te sam je s smrtnom preciznošću bacila njemu ravno u prsa.

Samo što je ostala lebdjeti par centimetara od njega.

Alvin se više nije obazirao na nedostatak zraka nego me je samo gledao širokih očiju.

Pustila sam mu zrak u pluća. Počeo je naglo disati i kašljati.

Polako sam krenula do njega.

Kad je to primjetio počeo se udaljavati od mene. "Jesi ti normalna?!"

"Ne osobito." Slegnula sam ramenima.

Adrenalin je prošao kroz mene te sam se nasmješila na dozu energije. Neobičan osjećaj je prošao kroz moje ožiljke na tren.

Ne bol nego nešto...drugo.

Na tren sam stala zbunjeno no onda sam stresla glavom. Trebam prestati razmišljati o svojim krilima.

Nema ih više. Gotovo je s tim.

"Što me tako gledaš?" Ispljunula sam, odjednom ljuta. "Rekao si da se možeš braniti. Zar misliš da su ljudi tamo puno bolji od mene?"

Alvin je ostao na podu bez riječi. No to je, na žalost, samo trajalo jedan tren. "Mogla si me upoziriti!"

Uzdahnula sam i pogledala prema nebu.

Manipulacijom sam učinila da sam sebe šlopi. Jako.

"Da." Rekla sam sarkastično. "Jer će te tamo ljudi upozoravati za svaki udarac koji ćeš dobiti."

"Kako si-" Alvin je promumljao promatravši svoju ruku.

Idiot. Čisti idiot. Glupan. Zašto se uopće gnjavim s njim?

"Diži se." Ispljunula sam.

"Kako da se dignem kad si mi najvjerojatnije slomila kralježnicu?!" Rekao je mješavinom gnjeva i sarkazma.

Dala sam mu leden pogled. "Molim te. Da sam ti slomila kralježnicu, vjeruj mi znao bi."

S tim sam se okrenula i počela udaljavati od njega.

"Gdje ideš?" Zavikao je zamnom. Stala sam i pogledala ga preko ramena.

"Sutra, ovdje, isto vrijeme. I ovaj puta nemoj kasniti." Rekla sam ravno.

"Čekaj. Zašto?" Pitao je i polako ustao s poda.

Okrenula sam se prema njemu. "Rekao si da se želiš pridružiti Ustanku. No tvoje obrambene i borbene vještine su totalno sranje."

"Čekaj..ti.?" Promumljao je.

"Ja ću te trenirati. I bolje da brzo učiš. Jer imamo samo par dana."

S tim se moj lik pretvorio u malene iskrice struje, polako nestavši.

***

Tko je uzbuđen da ponovno vidimo Liama i ostale? Hehehhehehehheh.