Djevojka bez krila |✓

20

I am alive.

Ovo pišem umjesto da učim za sutrašnji test iz kemije. You're welcome.

*^*^*^*^*^*^*^*^*^*^*^*^*^*^*^*^*^*

Od vožnje je prošlo otprilike petnaest minuta i do sad je sve bilo mirno. Začudo su Alvin, Emma i Jake nekako uspjeli ostati iza nas cijelo vrijeme.

Koliki je promet, ovo je čisto čudo.

Skoro sam zaspala u ovoj divnoj tišini ispunjenoj nježnim vanjskim zvukovima, ali se je baš u tom trenu Mia odlučila oglasiti.

"Si uzbuđena?" Ako je ikako moguće zvučati hiperaktivno, tako je ona zvučala kad me to pitala. Meni je naravno trebala sekunda da shvatim da se obraća meni.

"Što?" Pitala sam glupo, ne procesuiravši pitanje. Taj je tren bio žalosan.

"Pitam ako si uzbuđena." Mia je ponovila, ne obauiravši se na moj nedostatak moždanih stanica.

"A to. Da. Mislim, više sam nervozna." Promumljala sam namjestivši se u mekom kožnatom sjedalu. Mia mi je uputila širok, širok, osmjeh za koji smatram da mi je trebao razuvjeriti sve sumnje i strahove.

Nije baš pomoglo.

"Ne brini. Sve bude super. Sad te svi praktički obožavaju." Rekla je i boksnula me u rame. I znam da je htjela udariti lagano ali me pogodila u živac tako da je bolilo.

Auč.

Jedino što sam u tom trenu uspjela napraviti jest uputiti joj bolan osmjeh, pravivši se da me ništa ne boli.

Uskoro smo se pojavili ispred dućana.

Podigla sam obrve, ali nisam rekla ništa za slučaj da ispadnem idiot. To mi posljednje vrijeme dobro ide.

To da sam idiot mislim.

"Napokon!" Čula sam Alvina kako je zavikao, i onda glasno zalupio vratima.

"Hej! Nježno s autom." Jake je rekao ljutito i doslovno doletio do zalupljenih vrata da vidi ima li štete.

"Je li on to upravo rekao nježno s autom?" Emma je promumljala sama sebi u nevjerici. "Idiot."

"Dobro. Idemo unutra ili?" Liam je okrenuo očima i bez da je čekao odgovor krenuo prema ulazu u dućan. Ja sam samo slegnula ramenima i krenula za njim.

Dućan je bio malen, kao malen malen. Kao valjda nas šestero nebi unutra stalo malen.

Kad je Liam otvorio vrata čulo se zvonce. Gotovo do vrata je bio malen svjetlo-smeđi stol za kojim je sjedio stariji muškarac. Imao je noge na stolu, naočale na nosu i novine u rukama. Kada je vidio Liama i ostale samo je kimnuo glavom i sagnuo glavu da nastavi s onim što je prvobitno čitao. No spazivši mene mu se glava malo bolje podigla zajedno s njegovim obrvama. Svejedno nije ništa skomentirao.

Liam je ignorirao prodavača, pretpostavljam, i nastavio prema drugom kraju prodavaonice, guravši se između uskih polica kao da je to već uradio tisuću puta.

Mislim, možda je. Šta ja znam.

Ja s druge strane, sam skoro srušila cijeli red čipsa. Bili bi pali na pod da ih ja i Emma nismo uspjele uhvatiti.

"Nisi tolko debela." Okrenula je očima i doslovno ih ugurala natrag. "Malo usiši trbuh, eh?"

Smješno, stvarno. Evo me umirem zajedno s ostatkom kog mozga od toga kolko je glupa ta šala bila.

Nisam ništa rekla nego sam nastavila za Liamom. Barem on ne govori glupe komentare.

Kad smo došli do zadnje police Liam ju je jednostavno primio i gurnuo u stranu, otkrivši nekakav tajan prolaz??

Iskreno to više izgleda kao vodoravna rupa bez dna.

"Nakon tebe." Liam se nasmijao, valjda primjetivši moj izraz lica.

Dobivši ideju samo sam mu dala sladak osmjeh i koračila unutra.

Iiii onda sam se skoro ubila.

Glasno sam uskliknula kad sam krenula spustiti nogu i nisam stala na ništa. Da me, pretpostavljam Liam, nije primio za jaknu i povukao bi pala i nestala u mraku ili nešto.

"Zaboravio sam spomenuti da su tu stepenice. Ups." Rekao je.

Na to sam ga lupila laktom što sam jače mogla. Strujoj sam si osvjetlila cijelu ruku kao žarulju i nastavila hodati dolje stepenicama.

Iza mene ostali su se smijali. Hvala puno, stvarno. Divno od vas. Drago mi je da vas zabavljam.

Nakon deset groznih minuta kod kojih sam željela samo umrijeti jer mRZiM stepenice, napokon smo došli do kraja.

I što je na kraju?

Vrata. Obična metalna vrata.

Kad sam ih pokušala otvoriti nije išlo.

"Zaključana su." Promumljala sam i pogledala Liama onako bespomoćno. Kao djete koje je s mamom kod doktora i kad doktor pita što nije uredu pogleda mamu da veli.

Liam me pogurnuo u stranu i otvorio vrata. Samo tako.

Stala sam na mjestu i treptala. Wut?

Na kraju me netko progurao kroz vrata te sam stisla oči od jakog svjetla. Nakon par sekundi mi se vid vratio, no poželjela sam da nije. Jer što vidim?

Nalazila sam se u ogromnoj prostoriji koja je ličila na velik grupni ured ako ništa.

Ured koji je bio ispunjen poznatim licima koja su u mene gledala jednako šokirano kao i ja u njih.

"Uh..možda sam im zaboravio reći da si ti tu i znaš, još živa i sve to?" Liam je rekao nesigurno i napravio korak dalje od mene.

Malo sranje veli šta?