Djevojka bez krila |✓

23

PROVJERITE AKO STE PROČITALI POGLAVLJE 22. DANKE MEINE KINDER.

Da nađem Liama mi je trebalo malo više vremena.

Na bojište sam stala bez straha, samouvjereno. Sve oko mene su bila ranjena tijela i hrpe pepela. Ljudi oko mene su bili u svom svijetu, skroz koncentrirani na borbu koja im je zaokupila um.

Kako sam koračala s jedne strane na drugu tako se nisam ustručavala pretvarati ta odvratna bića u pepeo.

Malo ih stresem strujom, malo im zadam glavobolje koje ih ruše na koljena predamnom. I svi su završili isto, kao grupe pepela pred mojim nogama.

Osjećala sam se močno. Nepobjedivo.

Nisam se skrivala, bila sam glasna. Riječi i uvrede su mi letjele iz usta prema svakom kojeg sam vidjela. Usne su mi bile protegnute u rugajuć osmjeh čija je jedina svrha bila razljutiti protivnike. I naravno, uspjelo je.

Iznutra sam bila sve osim vesela. Bila sam ozbiljna.

Željela sam da me vide, da znaju da sam tu. Da sam došla po osvetu i da ću je dobiti.

Prepoznala sam dobar dio Bića koje su me okruživali. I dala bi se kladiti u bilo što da su oni i mene prepoznali.

Dala bi se kladiti i u to da im je moje nasmijano lice tjeralo strah u kosti. I to opravdano. Jer su znali što slijedi i da je moj bijes bio tolik da me ni desetero njih s bilo kojim moćima ne bi zaustavilo. Osjećaj je bio predivan zaista.

No tek je manji dio moje želje za osvetom bio usmjeren u njih. Stalno mi se ispred očiju pojavljivala jedna osoba za čiju bi glavu platila da je vidim nabijenu na drveni stup.

Ili drvo, svdjedno mi je sve dok nije pričvršćena na njegovo tijelo.

Polje sam prošla za dvadeset minuta, no Liama nisam vidjela nigdje. Srce mi je poskočilo na tren kako mi je ne tako lijepa misao ušla u glavu.

Stresla sam glavu. Liam je dobro. Ništa se nije desilo.

Odlučila sam istražiti van čistime. Ako ga nema tu mora biti negdje tamo.

Izvukla sam se oprezno i brzim korakom krenula hodati oko šume. Osliškivala sam za bilokakvim zvukovima no sve je bilo tiho, osim naravno buke koje je dolazila od mjesta borbe. Bleh.

Već sam se osjećala depresivno nakon pet minuta i htjela se vratiti na čistinu i isčupati par srca.

No onda sam čula nešto u blizini.

Lebdeći iznad tla brzo sam se micala do mjesta od kojeg su dopirali zvukovi. I kad sam došla tamo nisam mogla vjerovati svojoj sreći.

Liam je bio tamo i borio se s nikim drugim nego Oresom. Osobom koju želim spaliti na lomaći do kraja svijesti o onda mu odrubiti glavu na giljotini.

Borili su se brzo, kretali ko vjetar. Svaki udarac koji je itko od njih zadao drugi je brzo blokirao i poslao jedan svoj. Sve u svemu, gledajući ih je bilo očaravajuće. Ali je moj gnjev rastao više od toga te sam bez previše razmišljanja poslala val struje prema Oresu.

Na sreću sam bila dosta precizna te ga je val pogodio i odnio u daljinu u drvo.

Liam me vidio gdje stojim i nekako se uspio nasmiješiti. Mada je taj osmjeh izgledao više kao grimasa zbog njegovog natečenog lica. Auč.

Gladan smijeh je prekinuo naš pogled. Pogledala sam u Oresa koji se glasno smijao, zabavljen.

"Nije li ovo zanimljivo? Vidi tko se odlučio pojaviti. Ti je bilo dosta skrivanja?" Ores se narugao, oči su mu bljesnule u isčekivanju reakcije.

Jedina reakcija koju je dobio je moj ravan izraz lica i još jači snop struje u prsa.

Kad sam prestala teško je disao no to ga nije zaustavilo od smijanja.

"Znaš." Počeo je govoriti, jedva razumljivo. "Nisam očekivao od tebe da se pojaviš. Mislio sam da ćeš se nastaviti skrivati-" kašljanje, popraćeno s još kašljanja- "u bilokojoj rupi gdje si bila ovih par godina." Zao smjeh, još kašljanja.

Iznenada je u mene ispucao nešto što je ličilo kugli od crnog dima.

No bilo je žalosno koliko sam se jednostavno od toga obranila.

I to je bio trenutak u kojem je Ores shvatio situaciju u kojoj se nalazi. Na licu mu se pojavilo nešto što me vrlo usrećilo-strah.

"Hm." Nasmijala sam se samozadovoljno. "Nisi baš nešto posebno kad nemaš druge da rade posao za tebe?" Promumljala sam s širokim, zlim osmjehom. Jedino što sam sad mogla vidjeti su njegove iznutrice rasprostranjene po podu.

Liam je stajao da strane, spreman na bilokakav otpor od Oresa. Šteta što za otpor nije imalo vremena.

Grana je poletjela sa drva i zabila se u Oresovo srce, raskomadajući ga. I sve je bilo gotovo. Samo tako. U sekundi.

Nije trajalo dugo ali sam bila zadovoljna. Mnogi su sr zakinuli jer su se igrali sa neprijateljem i nije prešlo dobro za njih-kao Ores. Najveći ožiljak koji mi je ostavio je stalna želja za osvetom koja nikad nije napustila moj um, ni onda kada sam još bila u stragu od njega.

I sad je gotovo. Jednostavno i brzo, ali ne toliko brzo da nije osjetio strah prije smrti. I to me najviše usrećilo.

Okrenula sam se prema Liamu, koji me pozorno gledao, iznenađen ali i s olakšanjem. Kako sam se okrenula tako mi se učinilo da sam vidjela lik žene iz kuta oka.

Stajala je podalje naslonjena na drvo. Crna kosa joj je lagano vijorila iako nije bilo vjetra. Imala je do poda dug crn kaput. U jednoj ruci je imala pješćan sat, a u drugoj nož sa krvavo crvenim, blještavim kamenom na vrhu ručke. Što me najviše prestrašilo su joj bile oči-potpuno crne, užasan kontrast sa njenom snježno bijelom kožom. Kut usne joj je bio lagano izvijen prema gore, kao da je znala da je gledam.

Čim sam okrenula glavu da je direktno pogledam, bez treptanja, je nestala. Kao da je tamo nije uopće ni bilo.

Skupila sam obrve zbunjena.

"Liam.." dozvala sam. "Jesi li vidio onu ženu? Među drvećem?" Pitala sam nesigurno.

"Gdje?" Okrenula sam se da ga pogledam. Gledao me čudno. Stresla sam glavom.

"Nema veze."

S time smo zajedno krenuli prema bojištu, neka nova sreća u srcu. Svaka misao koju sam imala na nepoznatu ženu je nestala, zajedno sa sjećanjima na njene crne oči i hladan osmjeh, kao odnešena vjetrom i nikad više viđena.

Napokon je sve gotovo

************

Gotovo. Ovo je zadnje poglavlje.

Za pisanje ove knjige imam manje volje nego za životom i to vam nešto govori.

Mrzim kad autori ovo govore ali...kraj ili što već zamislite sami.

Peace out biatchez.