Djevojka bez krila |✓

11

Im back. Wooo praznici su! To znaci da ima vremena za pisanje. Pripremite se za gomilu nastavaka jer u ova tri tjedna planiram ovu knjigu zavrsiti.

*****

Zalupila sam vrata bunkera sa praskom. Nakon toga sam pokupila dvije torbe sa tla i bacila ih na stražnje sjedalo auta.

Još jednom sam pogledom prešla preko malenog plavog automobila. I opet sam se zapitala od kud Alvinu ovaj auto tocno. Jer kolko se sjecam oj nema auto. Osim ako se ne sjecam krivo.

Eh.

"Okey." Čujem glas iza sebe i sljedeće sekunde Alvin se pojavi pored mene. "Spremni smo."

Otvorio je straznja vrata, ubacio još jednu torbu i nježno iz zatvorio.

Zaokrenula sam očima.

Sjela sam na suvozačko sjedalo. Alvin se smjestio na vozačko pored mene. Krenuo je upaliti auto ali mu je u tom trenu zazvonio mobitel. Sa iznerviranim uzdahom mi je dobacio ključ te počeo nespretno petljati po džepovima.

Kada je napokon uspio naći mobitel javio se. "Hellou?"

Tko god je na drugoj strani ga je trenutačno uznemirio te mi je dao nervozan pogled.

"Uh..samo malo." Rekao je i izašao iz auta.

Na to su mi se podigle obrve. Što je to sad?

Nagnula sam se prema naprijed da vidim gdje točno ide. Otišao je dobru udaljenost od auta prije nego je počeo razgovarati. Oči su mu prije toga još jednom skrenule prema autu te sam brzo skrenula pogled od njega.

Srce mi je poskočilo u iznenadnom osjećaju panike. Što skriva sad?

Prešla sam pogledom po autu još jednom. Dok ga nema mogu i malo proučiti uokolo.

Samo što nije bilo što za proučiti. Sve u najboljem redu. Tip top. Tipidi top.

Otvorila sam pretinac ispred sebe. Unutra je sve puno papira. Počela sam malo kopati unutra po njima ako ima još čega.

Kad sam napipala nešto hladno sam zastala. Hladno i metalno.

Ogledala sam se oko sebe prije nego sam lagano izvadila što je to. Pištolj.

Nije izgledao kao tipičan pištolj. Iste je veličine i napravljen od metala, samo što je mjesto za metke malo šire. Izvadila sam pretinac s mecima i pogledala što je unutra.

Bila sam još više začuđena kad sam unutra vidjela malene strelice. Staklene su te je unutra neka plava tekućina.

Iz kuta oka sam primjetila pokret. Alvin se vraćao.

Strpala sam papire u pretinac i zatvotila ga. Pištolj sam sakrila u jaknu.

"Hej." Čula sam te sam pogledala Alvina koji je sjeo na vozačko. "Sorry zbog toga. Zvao me prijatelj koji mi je posudio auto. Plus još je trebao moju pomoć oko nečeg privatnog pa sam zato izašao."

Kimnula sam te sam mu bacila ključeve.

Jedva ih je uhvatio prije nego su mu odletjeli u glavu. "Ha. Opće sam zaboravio da sam ti ih dao."

"Vozi." Rekla sam nestrpljivo.

"Dobro. Chill." Rekao je veselo i krenuo.

Dala sam mu još jedan nepovjerljiv pogled te skrenula pogled kroz prozor.

Odlučila sam se ne vraćati u New York. Nekako mi se sve sad čini sumnjivim. Pištolj u jakni mi je dodao novu težinu na srce te su mi se svakakve teorije počele miješati po glavi.

Jedna stvar koja je sigurna je to da Alvinu više ne vjerujem. Barem ne toliko.

"I.." promumljao je pored mene. "Vidim da baš nisi pričljiva osoba tjekom vožnji."

"Točno." Rekla sam. "Zato začepi."

"Ma daj." Rekao je ko malo djete. "Nećeš mi više pričati o agenciji? Ima dosta toga što ne znam."

"Ne."

"Vožnja do avionske je dva sata. Nećemo valjda u to vrijeme samo sjediti u tišini?" Pitao je kao da je sama ideja suluda.

"Ako izustiš još jednu riječ iskačem iz auta."

Alvin je na svu sreću umuknuo. Ovo će biti duga vožnja."