Prava ljubav / Franko Kovačević - ZAVRŠENA ✔

cao španjolska!

Hello Spain! Opet se srećemo! Kao sam prije tjedan bila ovdje. Svega se sjećam. Zaboravila sam kako si lijepa. Jedva čekam Ireni pokazati Barcelonu, sigurna sam da će je oduševiti. Baš kao i mene. Trenutno imamo tri sata pa smo ja i Franko odlučili pokazati Ireni sve prekrasne strane Barcelone ali prije svega toga je morala otići do Starbucka pa smo joj se pridružili. Prvo smo obišli Plaçu del Rei pa Plaçu Catalunyu pa smo popili kavu na La Rambli te nastavili put Goticke četvrti. Posjetili smo Sagradu Familiju i tu se islikavali dok nas Franko nije nagovorio da se vratimo na La Ramblu jer 'hoće imati dobru sliku za instagram' pa je dok se slikavao mene upitao da se i ja slikam s njim. Pa i jesam. Irena super slikaje.

"Kako se zoveš na instagramu?" -upita me.
"Ja? @bozicpavletic"
"Okej. Sad si zapracena."

@frankokovacevic te pocinje pratiti
Franko Kovačević te oznacuje na slici.

"O moj Bože. Slika je super."
"Irena, kako se ti zoveš?"
"@imatković"
"Sad si i ti zapracena."

U daljini se čuju neki glasovi koji zovu Irenu. Irena se okrene. Kad shvati tko su ti ljudi, pocne vristati i trčati do njih. Nama ni zbogom. Mobitel mi počne svirati.

"Halo?"
"Manu! Jesi došla u Barcelonu?"
"Hej, jesam. Evo me na La Rambli."
"Hoćeš li doći do mene? Na kratko?"
"Može, imam još 45 minuta."
"Super. Vidimo se brzo."

Prekinem poziv.

"Tooo je bila moja mama. Hoće da dođem do nje."
"Oh."
"Hoćeš sa mnom? Moja mama uvijek voli upoznavati moje prijatelje."
"Pa ako nije problem nikako."

10 minuta, koliko nam je trebalo do mamine galerije je brzo prošlo. Mama je već bila na vratima.

"Manuu!" -potrci i zagrli me.
"Ej, mama. Dugo se nismo vidjele."

Nasmije se i opet me snazno zagrli.

"Mama, ovo je Franko. Novi učenik u mom razredu."
"Gospođo Božić-Pavletić."
"Zovi me Mariana."

Franko se nasmije.

"Gdje je Andrea?"
"Na poslu."
"Andrea je mamina cimerica." -kažem tiho Franku.
"Andrea je moja partnerica." -kaze mama.
"Nešto mi je pričala, ali nije sve hah." -kaže Franko.
"Mama, ima li što novoga? Slika, mislim."
"Došle su nam neke slike iz Francuske, sad ćemo ih izložiti za izložbu koja je za par dana."
"To je odlično!"
"Je, je."

Provela sam s mamom pola sata i mislim da se mami sviđa Franko a i obrnuto. Našli smo se s ostalima ispred muzeja da možemo u nastavak obilaska. Navečer smo išli u hotel i brzo se spremili jer smo trebali napokon ić u klub. Ja se nisam privlačila jer me nije baš briga kako izgledam jer sam u drugoj državi i tko će me vidjeti.
Negdje oko 1 sat ujutro u klubu, neki dečko je došao do mene i počeo pričati sa mnom. Saznala sam da je iz Zadra i dok sam se ogledala da vidim je li Anamarija gleda, ugledala sam Franka kako stoji na šanku vidno uznemiren. Zadranin je bio uporniji a ja nezainteresiranija sve dok Franko nije uskočio u pomoć i riješio ga se. Zahvalila sam mu se i uzela svoje piće i otišla potražiti Irenu. U jednom trenutku kasnije sam samo vidjela Franka i Paula skupa.
Oko 3 ujutro, kad smo se vratili u hotel i otišli u svoje sobe, mobitel mi je počeo zvoniti. To je bio video poziv i bila sam sama u sobi jer ne znam gdje su otišle Tina i Irena s kojima sam bila u sobi. Javila sam se. To je bio Mihael.

"Mihaele! Hej. Kako si?"
"Bolje je pitanje kako si ti? Kakav je život u gradu odakle je najbolji nogometni klub?"
"Ne znam, ti živiš tu."
"Heh. Dobra baza. Ozbiljno te pitam, kakva je Barcelona? Nisi mi sve rekla otkako si se vratila. Je li se što promijenilo? Ja sa bio u Pragu, pa ne znam kako je to..."
"Prekrasna kao i uvijek. Bila sam s Irenom i Frankom pa smo posjetili moju mamu koja ima brzo novu izložbu. Neki dečko me pilao pa me Franko spasio.. i sad pričam s tobom."
"Franko? Tko je to?"
"Ja ti kažem da me neki dečko pilao, a ti pitas tko je Franko? Isti taj koji me spasio od njega? To nam je novi učenik. Nemaš se zašto brinuti, on je samo prijatelj."

Netko pokuca na vrata.

"Udiii." -kažem
"Možda je to Irena. Neću ti više smetati. Jedva čekam da se vratis. Falis nam svima."
"I vi meni. Bilo te lijepo vidjeti."
"I tebe."

Pošaljem mu poljubac i prekinem te se okrenem.

"Franko! Hej."
"Jesam prekinuo nešto?"
"Ne, ne. Naprotiv."
"Dobro onda heh."
"Sjedi tu na krevet ako hoćeš. Ili ćemo na balkon?" -upitam.
"Radije na balkon."

Izađemo na balkon i sjednemo na stolice.

"Hoćeš ti smetati ako zapalim cigaretu?"
"Ne, nisam znao da pusis."
"Tko smije doma heh. Ali jesam, da haha. Pogotovo kad izađem vani negdje ili u klub."
"Ja nisam."
"Da, težak život nogometaša."
"Rugaj se ti ali nije sve novac, žene i alkohol."
"Je li to neka pisma ili sam ja glupa?"

Pogleda me.

"Aha. Hah."
"Nego, tvoja mama je simpatična."
"Da, moja mama je super. Moja mama ti je prije često pratila Hajduk. Uvijek smo išle zajedno na utakmice. Ja, tata, sestra, brat i mama. Jedna obitelj."
"To se čine kao lijepe uspomene."
"Da... jesu."
"Ovaj, moja mama ti je jednom..."

I tako smo pričali i zbližavali ste. U jednom trenutku sam uhvatila sebe kako ga uopće ne slušam nego ga samo gledam. Tako je pričao o svojoj obitelji i uspomenama, tako strastveno. Onda sam samoj sebi dala mentalnu pljusku i sjetila se da imam dečka tamo u Splitu. Ali u odnosu na Franka, Mihael je bio nekako dosadan.