Prava ljubav / Franko Kovačević - ZAVRŠENA ✔

grozan ponediljak

Ponedjeljak. Od danas najmrzi dan. Još samo 9 mjeseci u ovoj školi. Li-la ako ne uracunamo praznike i sve ostalo.
Srela sam se s Nelom u autobusu. Uspjela sam joj sačuvati mjesto.

"Znaš što sam čula?"
"Što"? -upitam dok vadim slušalicu iz uha.
"Da vam je došao novi učenik."
"Ma od koga?"
"Znaš da Josipa zna sve."
"Oće ona. Znamo svi na kakvom je glasu."
"Daleko od toga, ali sve što se dogodilo ona je rekla prva."
"Znači oslanjas se na njene informacije?"
"Da."
"I stvarno joj vjeruješ?"
"Da."
"Dobro Nela. Vjeruj njoj, pogotovo nakon onoga što je napravila."
"Prešla sam preko toga. To je bio prvi razred srednje. Uostalom, sad imam Marina koji je usput rekao da mu je bilo odlično na utakmici."
"Da... i meni je. Bar smo pobijedili."
"I to je nešto hah."

Pogledam je i vratim slušalicu u uho. Glazbu pojačam na najjače i nastavim gledati kroz prozor. Par stanica prije moje Nela me pozdravi i pokaže mi da će mi se javiti. Samo se nasmije. U 7:45 izađem na svojoj stanici i pozdravim cure iz svog razreda. Sačekaju me da idem s njima. Lagano potrcim.

"Hej Manuela." -kaže jedna od njih.
"Ćao Petra."
"Čula sam da nam dolazi novi učenik." -kaže druga cura, Lana.
"Od koga?"
"Natalia je čula od nekih njenih prijateljica koje imaju svoje prijateljice gore odakle je on. Ne znam točno odakle."
"Nekako sam shvatila."
"Je li znaš kako se zove?"
"Ne znam, nije rekla."

Išle smo putem do škole i gledale dečke i pričale koji bi moga biti on. Ispalo je da pola njih ide u našu školu.
Ispred škole smo bile deset minuta prije zvona pa smo se odlučile popeti na drugi kat gdje nas je čekala razrednica, odnosno nije čekala jer je uvijek kasnila. Tu su već bili dečki: Ivan i Ivan (što nije nimalo čudno jer to nije uopće često ime), Matej, Matija, Paulo, Luka i Filip. Samo njih sedmero. Ili smo bar tako mislili. Dok smo se pozdravljali, došao je novi dečko i mene upitao gdje je 4d. Moj razred. Okrenem se da odgovorim kad sam se začudila. To je bio Franko.

"Manuela?" -upita me.
"Franko?"
"Odakle ti ovdje?"
"Bolje pitanje, odakle ti ovdje."
"Moja nova škola heh."
"Moja stara škola." -odgovorim.
"Ah. Da."
"Čekajte vi se znate? Odakle? Kako?" -upadne Lana s pitanjem.
"Upoznali smo se slučajno prije par dana."
"Da, skroz slučajno."
"Ne virujen vam. Oću objašnjenje, Manuela."
"Ozbiljno ti govorim." -objašnjava Franko.
"Okej."

Taman dođe razrednica i otkljuca vrata. Svi počnu ulaziti u razred dok ja i Franko ostanemo zadnji.

"Sjediš sama?"
"Ne, ali vidim da mi prijateljica kasni pa možeš sjesti kraj mene. Ako hoćeš." -kažem i nasmijem se ulazeći kroz vrata.
"O itekako." -kaže kroz šapat.

Sjela sam u red do prozora u četvrtu klupu od šest. Uvijek sam voljela sjediti u klupama parnog broja. Razrednica je počela s pričom kad mi Franko sapne na uho: 'koja je šema?'
"Kako misliš?" -upitam ga.
"Zašto baš ova klupa?"

Nisam mu mogla reći da mi sve mora biti parnog broja ali to nije glavni razlog. Nisam mu mogla reći da smo u toj klupi ja i on često pričali, zezali se, smijali se, voljeli se...

"Kako misliš?"

Taman kad je htio odgovoriti na pitanje razrednica ga je prozvala.

"Franko, vidim da si već pronašao prijatelje. Dobro si odabrao što si sjeo kraj nje, Manuela je jedna od boljih učenica, ali ne da nema još. Ali zato ima loših." -kaže i pogleda Filipa baš kao i svi mi
Nasmije se i on.

"Zašto nam ne kažeš nešto o sebi?"
"Dobro, heh. Ja sam Franko, kao što to već znate" -učionicom se zaori smijeh "i dolazim iz Koprivnice. U Split sam došao na jedan poziv, kojeg sam prihvatio. Prije sam živio u Rijeci, a u Splitu sam već tri dana otkako sam se vratio iz Barcelone."

Osjetim kako me svi gledaju. Lana me udre po ruci. Osjećam kako se crvenim.

"Nadam se da ću ovu godinu uspješno završiti kao i prve dvije kući, te jednu u Rijeci. I živim s cimerima."

Sjedne i ucionicom se ovaj put zaori pljesak.
Razrednica je nastavila pričati o zadnjem razredu škole, ekskurziji, maturalnoj, maturi i kako sve ovisi o nama. Prvo je bila ekskurzija i put u Italiju, Francusku i Španjolsku. Jedva sam čekala iako sam jako veliki dio provela u Španjolskoj. Razrednica je završila sa svime i pustila nas oko 9:30 kući. Jedva sam čekala pobjeći od tog razreda. Čujem kako me netko zove. Znam da je Franko. U jednom trenutku me sustigne.

"Di žuriš?" -upita me.
"Doma."
"Zašto?"
"Iman svoje razloge."
"U čemu je problem?"
"Zbog tebe ispada da se znamo duže od tri dana."
"Je li to problem?"
"Na neki način da. Znam zašto si ovdje."
"Moram završiti školu."
"Ne to." -kažem dok mi glas puca.
"Nego?"
"Zašto mi nisi rekao da si nogometaš?"
"Je li bitno? Nisam htio da znaš jer je teško. Sve djevojke hoće biti sa mnom jer misle da imam novca, a cure znaju biti zahtjevne. Tako je bar bilo u Rijeci."
"Ovdje je još gore. Ali ako hoćeš, mi ćemo biti prijatelji. I samo to."
"Obećajem."

Nasmijem se.

"Onda te moram upozoriti na djevojke iz ove škole, točnije iz mog razreda."
"Da čujem."
"Idemo s mojim Mini Cooperom?"
"Gdje god hoćeš."

Oboje se nasmijemo i krenemo iza škole gdje sam u subotu ostavila svoje auto prije izlaska u klub.