Prava ljubav / Franko Kovačević - ZAVRŠENA ✔

hej

Kada sam isla otkljucat kuću začudila sam se šta su vrata otvorena. Nije valjda da su svi budni? Pa skoro je jedan sat ujutro! Otvaram vrata i svi iskaču ispred mene. Sto je ovo? Upale se svjetla i vidim Karla tu. Uvijek je bio prvi. Snažno ga zagrlim.

"Karlo!!" -uzviknem.
"Heej, heej. Ne na uši, oglušit ću."
"Sori, ali jedva sam te čekala vidjeti."
"Njega? A što je sa mnom?" -čujem njegov glas.
"Aaaa!!! Mihaelee!! I ti su tu! O moj Bože!! Tako si mi falio!"
"I ti meni."

Zagrlim ga a on me poljubi.

"Karlo, di je Leona?" -upitam veselo.
"Morala je nažalost radit večeras noćnu, ali ostavila ti je poklon."
"Poklon??"
"Da, svi smo ti kupili neku sitnicu." -kaze Mihael i odvede me do stola gdje su pokloni.
"Ali zašto pokloni?"
"Pošto nisi bila tu za rođendan..."
"A ni za našu godišnjicu." -prekine Karla Mihael.
"...a ni za godišnjicu, mislili smo proslaviti tvoj rođendan večeras, odnosno sutra."
"Da, to bi bilo super. Ali pošto sam odavno punoljetna, mogli bi i u klub!"
"To bi bila super ideja. Ja nisam bio dugo, Leona stalno radi pa bi dobro došlo malo i njoj oduska."
"Je li to moja mala mrvica napokon došla kući?"
"Da tata. Ja sam."

Poletim mu u zagrljaj a kraj njega moja prva i druga najbolja prijateljica, moja sestra Larisa i najbolja prijateljica Marinela. Obje ih zagrlim.

"Napokon si kući!" -usklikne Larisa.
"Da, nakon tri mjeseca."
"Ajmee, tako sam sretna!"

Jos jednom me zagrli.

"I ja, hvala ti puno."
"Na čemu?"
"Na ovome."
"Svi smo sudjelovali."

Taman kad sam htjela nešto reći naš otac počne pričati.

"Nakon duga tri mjeseca, Manuela nam se napokon pridružila i mislim da treba održati jedan mali, ali slatki govor."

Ljudi su me naguravali dok nisam došla do tate. Tata je ponosno stajao kraj mene.

"Dobra večer svima ovdje i hvala, ali stvarno vam hvala na ovom tulumu i poklonima što ste donijeli. Ne mogu reći koliko mi to znači ali ne više od toga što ste svi ovdje. Larisa, Karlo, Mihael, Nela, Lovre, tata... Bilo mi je teško bez vas ali sam se nekako navikla. Mama je bila super, baš kao i ljudi koje sam tamo upoznala ali vas nitko ne može zamijeniti. Još jednom vam hvala na svemu i sretan mi rođendan haha." -završim a prostorijom se zaori pljesak. Dođem do Mihaela i poljubim ga te mu čestitam godišnjicu.

"Ti ćeš svoj poklon dobiti sutra."
"I ti svoj. Osim ako ga ne želiš otvoriti sada."

Razmišljala sam i odlučila sam ga sad otvoriti. Unutra su bile četiri karte za Hajdukovu utakmicu kući. Vrisnula sam i jako ga zagrlila.

"Možeš povesti koga god hoćeš, ali ja nažalost ne mogu ići."
"Točno znam koga ću povesti."

Znala sam koga ću povesti jer sam znala koliku simpatiju Nela ima prema Palaversi iako to nije htjela priznati.
Tulum je trajao skoro do četiri sata ujutro a kod mene su prespavali moj brat i sestra, Nela i Lovre jer ih nije tko imao odbaciti kući. Kuća je bila dovoljno velika za sve i svi su imali dosta mjesta. Osjećala sam se čudno u vezi sljedećeg dana, kao da sam znala da će se nešto dogoditi.