Prava ljubav / Franko Kovačević - ZAVRŠENA ✔

moj anđele

Nakon škole zvoni mi mobitel. Kraj mene su Paulo, Irena i Lovre. Svi se pitaju tko me zove. Šapatom im odgovaram da je Mihael.

"Halo?"
"Hej, ja sam."
"Znam, pisalo mi je heh."
"Jesi slobodna večeras? Moramo razgovarati."
"Naravno slažem se. Kad?"
"8 ipo, staro mjesto?"
"Može. Vidimo se."
"Super. Bok."
"Bok." -kažem i prekinem poziv.
"I? Što je bilo?" -upitaju svi.
"Nalazimo se večeras. Moramo razgovarati."
"Hoćeš to učiniti večeras?" -upita me Lovre.

Gledam u pod i razmišljam je li to pametna ideja. Franko ima djevojku, čemu se nadan? Dugo razmišljam i napokon odlučim.

"Da. Hoću."

Oni svi počnu slaviti.

"Skuzaj, ali taj lik je kreten. Niko od nas ga ne voli."
"Da. Ni ja, očito."

Nasmijemo se.

"To je, čini se, to." -kažem i pogledam ih.

Već je osam. Krenit ću za 10 minuta. Nisam se posebno sredila. Obične roze patike, plave hlače visokog struka i crna majica s crnom tankom jaketom. Kosa spuštena, kao i uvijek kada je zima. 8 i 5. Ne da mi se čekati. Krenit ću. Uđem u auto i pustim laganu glazbu. Lagano pjevusim. Došla sam tu u 8 i 25. Sjednem na klupu u parku i izvadim kutiju cigareta. Zapalim jedan Chesterfield. Uđem u poruke. Lovrina je zadnja. Ulazim u razgovor.

'Tako sam nervozna. Nikad s nikim nisam prije prekinila. Sad sjedim na klupi s cigarom u ruci. Trebao bi doći svakog trena. Wish me luck 🤗'

Taman dignem pogled i vidim Mihaela u onoj svojoj maslinastoj jaketi, divne plave kose s divnim tamnim očima. Zaboravila sam kako je divan. I visok. Dođe do mene i zagrli me. Nešto je loše. Nije me poljubio. Čak mi nije do toga. Sjedne kraj mene.

"Moramo razgovarati." -kažemo u glas.
"Heh. Ti prva."
"Ovo mi je jako teško i želim da znaš koliko mi značiš, da cijenim sve što si učinio za mene ali..."
"Moramo prekinuti." -prekine me.
"Kako si znao?"
"Nisi ljuta? Povrijeđena? Nećeš me gađati s ničim?"
"Ne, naprotiv. Ja sam došla prekinuti s tobom."
"I ja. Heh."
"Mislim da sam se zaljubila u drugog. Nisam ni primjetila. Žao mi je."
"Meni je žao... jer i ja sam se zaljubio u drugu. Nisam ti htio govoriti ali... morao sam."
"Ja i on smo se poljubili. Slučajno."
"To više nema veze. Prekinuli smo heh."
"Ali se nećemo viđati jer će biti opet nekako čudno." -predložim.
"Taman htio reći."
"Hvala ti što si tako razuman." -kažem sa suzama u očima.
"Hvala tebi što si ti tako razumna." -kaže i snažno me zagrli.
"Hvala ti za sve.." -sapnem mu na uho.

On me još jače zagrli i po zadnji put ikad, poljubi me. Zagrlim ga još jedanput kad kaže da mora ići. Pustim ga i nije mi teško gledati ga kako odlazi. Sjednem na klupu i zapalim još jednu cigaretu. Kao da mi je veliki kamen pao sa srca.