𝒁𝒂 𝒃𝒐𝒍𝒋𝒆 𝒔𝒖𝒕𝒓𝒂🔚

1

– Mrtva je! – rekao je kada su me ujak i ujna dovezli kući tog dana. – Tvoju su majku ubili Peđa. Ne zna se tko je to učinio. Nema je više. Od sada smo samo nas dvojica. Samo ti i ja.

Nisam shvaćao kako može pričati o njezinoj smrti tako hladno, bez suza, bez emocija, dok su ujak i ujna stežući me uz sebe grcali u suzama. Ujko je lomio sve što je dohvatio, hvatao starog za majicu i tražio objašnjenje kako je moguće da je netko iz čista mira na sred ulice ubio njegovu sestru, dok je ujna stežući me uz sebe i grčeći prste u mojoj kosi jecala kao da je netko izvadio komad srca iz nje. Bio sam mali, ali sjećam se i dan danas svoje nemoći, sjećam se vriskova koji su me budili noću godinama nakon toga. Sjećam se njegove hladnoće svaki put kada bih spomenuo svoju majku. Govorio bi mi da začepim, da ne želi pričati o onome što ga boli. Doveo je ženu koja se brinula za nas, da li je ikad bio s njom u vezi ili nije nisam znao i nije me bilo briga. Danima, mjesecima, godinama gutao sam svoju bol i molio sve moguće bogove da moju majku vrate na ovaj svijet. Ni jedan mi nije uslišio molitvu. Zato sam odustao od svih. Bogova, svetaca, neba, pakla i raja. Ništa nisam trebao, nikoga nisam želio. Rastao sam sām odgajao se kako sam znao i umeo. On nikada nije bio tu; bio je uvaženi glavonja, dupeta zavaljenog u gospodske fotelje, nadobudni mudonja koji je zapovijedao gradskom upravom i svim bitnim gradskim sranjima. Za sve je on uvijek imao vremena osim za svoje jedino dijete. Kako je moja majka umrla iako to nitko nije želio, on je za mene živ umro isključivo jer sam ja tako želio. Zašto bi meni bilo teško izaći na ulicu i pronaći gradski otpad? Ni najmanje. Ostavljen, sam, bio sam materijal za tu vrstu elite. Za klošarenje, za opijanje, za blud. Od sedamnaeste sam bio punopravni član gradskih klošara i ponosio se time. Jak, kakav sam oduvijek bio, širokih leđa i ramena, ojađen i vječito namrgođen izazivao sam poštovanje drugih klošara. Iako sam bio među najmlađima, bojali su se mene, jer tko nije bio dobar Zaretu bivao je prebijen bez treptaja oka. Gospodario sam propalitetima, zgubidanima, nesrećama, sitnim lopovima i pijandurama. Jedino čega se nikad nisam dotakao bili su narkomani i razbojnici. Jednostavno sve u meni jaukalo je od boli kada bi majčine riječi odjekivale ispod moje kože kao jeka djetinjstva. Govorila je da onaj tko padne toliko nisko nije ni zaslužio život koji mu je dobri Bog dao. Iskreno, nije me bilo briga za tog Boga, on je kod mene odavno izgubio svaki status, ali znao sam koliko bi moju majku boljelo, da ono što je njena krv stvorila, što je ona u sebi nosila, rodila i odgojila krene putem koji je toliko mrzila i kojeg se uvijek plašila. Plašila se i govorila mi da nikada, ali nikada ne krenem tom stranputicom, da bi joj to izvadilo srce iz grudi. I nisam, nisam sve zbog nje, zbog sjećanja na jedinu svijetlu točku u mom životu, jedinu zraku sunca koju je od mene zauvijek uzeo crni oblak kojem se ni danas, dvadeset godina kasnije ime ne zna. Kako su godine prolazile postajao sam sve veći, jači, snažniji. Sila iz mene izbijala je na sve strane. Želio sam i uživao u tome što sam iako sam i săm klošar ipak strah i trepet za sve druge. Bilo je dana i mjeseci kada kući nisam ni dolazio. Niti me tražio, niti ga je bilo briga. Kada smo se jednom prilikom sreli nakon mjesec dana bez viđenja, samo je rekao da on uvijek zna gdje sam ja. I naglasio, da ću ako mi slučajno padne na pamet da bilo čime ugrozim njegovo ime i karijeru završiti pored mamice za kojom mi duša toliko pati. Pljunuo sam ga po sred čela tada, skupio svoje stvari i otišao iz kuće. Usidrio sam se u jednu od srušenih zgrada i tu bio gospodar promašaja. Nije mi dugo trebalo da počnem da da se tučem za pare, a još manje da i sam organiziram šoranje u improviziranom ringu u pustari. Ako su me do tad poštovali, sad sam za mnoge bio kralj. Para, alkohola, djevojaka, svega je bilo. Bježali smo od murije i uspijevali opstajati. Volio sam svoj život. Volio sam taj jad, čemer, bol, sve što je moglo da zatupi moja osjećanja i da me učini ništavilom. To sam bio. Ništavilo. A, onda je došla ona zbog koje sam pao na najniže dno. Ona koja je iz ništavila izvukla neko nesretno srce, ispunila ga svojim crnim loknama, učinila me svojim robom, učinila sebe mojom drogom. Zbog nje sam izdao majku, jer iako nisam koristio opijate kao takve, ona je bila puno gora od kemije. Volio sam je. Luđački. Onako kako mlad, zelen, djevac u davanju srca može da zavoli. Nikoga prije nje i mislio sam nikoga poslije nje. Držala me na uzdama, držala me poslušnog, pokornog, davala mi je sebe, davala je smisao mom propalom životu. Zbog nje sam se izvinuo govnu od oca jer ona je željela da budem dobar s njim. Za uzvrat on se brinuo da nam ništa ne nedostaje, da uvijek budemo zbrinuti gdje god pošli. Nije mi to trebalo, znao sam se za sebe brinuti. Bio sam slijep, bio sam opčinjen. Dao sam joj svoje srce koje je jednim djelom zgužvala, strgala, slomila i pljunula na njega. Nije ona bila ono za što sam je ja smatrao. Ja sam u njoj video sve, a ona u meni zadatak za koji je plaćena. Kada sam je uhvatio u krevetu sa šljamom od mog oca, nakon što sam ga prebio, a nju bez odjeće izbacio van na ulicu u samom centru grada gdje je uvaženi gospodin Zarić imao ured, priznao je da ju je platio da me drži na uzici, jer sam se oteo svakoj kontroli. Toga smo dana šljam i ja zauvijek završili. Slomljeno srce iz grudi nisam mogao izvaditi. Bila je prokleti zrak koji sam udisao. Prljavi, odvratni, zagađeni zrak, ali hranila je moju vrelu krv. Tukao sam se više no ikad. Ubijao sam protivnike od batina, ubijao sam sebe od alkohola. Lutao sam besciljno gradom, cestama, naseljima. Postao sam crnilo. Ono me progutalo i nije bilo izlaza. Sve dok se jednog jutra prebijen od alkohola, krvavih šaka, isječena lica, s plavicama po cijelom tijelu, mokar do kože nisam probudio u pritvoru. Koliko sam nisko zbog te žene pao, bilo mi jasno dok sam gledao u krv na svojim rukama. Koga sam ubio njima sam Bog zna. Obolio sam od nje, propao sam zbog nje. Zbog kučke kojoj sam bio zadatak. Ševila se sa ocem i sinom u isto vrijeme, i obojica smo joj plaćali za to. On parama, ja srcem i dušom.