𝒁𝒂 𝒃𝒐𝒍𝒋𝒆 𝒔𝒖𝒕𝒓𝒂🔚

21

 Crveni proklizava pored mene, pipa Saneli puls i uzima je iz mojih ruku. Mia plače, krajem oka vidim kako se ošamućen udarcem Rajner počinje dizati sa zemlje.

– Pusti je Zare, živa je, hitna je vani! Pusti da je iznesem. – ne govorim ništa samo mu je prepustim u ruke. Cile priđe pa uzme Miu. Stegnem zube i stegnem šake, a kada se nesreća pridigne na klimavim nogama, dignem i ja svoju pa ga raspalim po faci svom snagom. Odleti i udari o krevet. Mali izviri van, sav uplašen.

– Idi kod policije! Odmah mali, idi! – viknem na njega, on posluša pa otrči do Cileta koji se sa Miom već uputio gore. Rajner se povrati, pa obriše krv koja mu curi niz nos.

– Jebeni policijski šljamu! Znao sam da ti ne treba vjerovati! – kaže pa pljune prema meni. Izvučem pištolj i uperim ga u njega.

– Mogu samo tako lako u djeliću sekunde da ti okončam život pseto jedno usrano.

– Hajde pičko, učini to, ako možeš. Hajde povuci jebeni obarač seronjo. Pokušaj, a da te poslije ne grize savjest. – nasmijem se i to na glas.

– Savjest? Da me grize savjest što sam svijet oslobodio bolesnika poput tebe? Ti i svi ovi govnari ovdje zaslužujete smrt, ali ne brzu, ne jednostavnu, nego polaganu, paćeničku.

– Tvoja majka je zaslužila isto to, ali ipak je umrla brzo. Kako smo svi povezani u ovom krugu života, ili bolje da kažem smrti. Moj otac ubio je tvoju majku, ja sam ubio tvog oca, ti želiš ubiti mene, ja ću ubiti tebe – počne da se smije kao manijak. – I ne samo tebe, zar zbilja misliš da će ovo nečemu da ti pomogne? Mi te poznajemo, u sistemu si Zariću, možeš me strpati iza rešetaka, ali izaći ću. A, do tada će moji ljudi ubiti sve tebi drago. Evo, Sanela je prva. Ubit će ti malu, ubit će ti ženu, jebene prijatelje, sve to pred tvojim prokletim očima, a na kraju kada budeš uništen bolom ja ću izaći i završiti s tobom. – spustim pištolj pored sebe, nema smisla ovo rješavati oružjem. Priđem mu, pa ga uhvatim za prsa.

– Ti ćeš meni pobiti sve drago? Ti? Jedno obično, bolesno govno?! – moja glava sama udari o njegovu, on padne na koljena. Ošamućen, ali krene da uzvraća. Zamisli on bi da se tuče sa mnom? Sa mnom? Sunce ti jebem drago, pa tko je na mene ruku potegao nije iz gipsaone izlazio satima. Ali, ako već želiš... Jasno mu je da nema šanse kada ga oborim na pod i moje šake počnu da ga lome. Lome kosti, lice, nos, sijeku i udaraju bez milosti.

– Za svaku njihovu bol, za suzu svakog djeteta posebno, za sve što su zbog tebe i tebi sličnih preživljavali! – vičem i udaram, nemam više kontrole, ne zaustavljam se ni kad shvatim da je odavna u nesvijesti i da se kupa u vlastitoj krvi. Osjetim samo ruke koje me grabe i skidaju me s njega. Vuk me odbaci u stranu, pa mu pipne puls.

– Dobro je! Dosta je Zare! Dosta je! – pridižem se gledajući u svoje krvave ruke. Slika koja mi prođe kroz glavu je ona kada sam zadnji put video svoje ruke u ovom stanju. Onda kada sam prvi put video Nenada Vuksanovića. – Nema od njega ništa više, pusti ga čovječe ne želiš njega nositi na duši.

– Nije mi jebeni problem! Nitko od njih.

– Znam, znam, ali učinimo mu od života pakao, nije zaslužio da umre brzo i lako. – grizem si usne, dišem ubrzano, ali Vukov pogled me smiruje. Dvojica specijalaca priđu pa uhvate onesviješteno govno za ruke i kao vreću ga krenu izvlačiti van, sve ga tumbajući preko stuba. Utrčim u salu ostavljajući Vuka iza sebe. Pohvatani i sa rukama vezanih iza leđa, kleče jedni pored drugih. Specijalci ih sve drže na nišanu, šef je na mobitelu. Priđem i lagano koračam pored njih. Iz prolaza iza ogledala Milić i Tiho izvode djecu. Kada spaze ovu sliku uhapšenih gospodara svi stanu. Jovana mi prva pritrči. Stane ispred mene, a onda me snažno zagrli.