𝒁𝒂 𝒃𝒐𝒍𝒋𝒆 𝒔𝒖𝒕𝒓𝒂🔚

8

Njene nježne ruke vezane su oko mene, lagano grebe noktima po mojim leđima, dok se utapam u njoj, u njenim usnama, u bjelini njenog tijela. Jedan pogled u njene oči, dvije planine zelenih šuma sve su što mi na ovom svijetu treba da bih disao, da bih živio i postojao. Svaki naš pokret ispunjava nam tijela strašću i užitkom i nikada, ali baš nikada mi neće dosaditi ovaj osjećaj. Osjećaj koji njezina koža izaziva u dodiru s mojom, ljubav koja se iz nje sliva u mene, toplina njene nutrine i spoznaja da je moja. Kao kakva klasična glazba naši uzdasi prijaju mojim ušima, strasni i praćeni udarcima naših srca koja ovog trena tuku skladno, jako, brzo, zadovoljno. Dug i dubok poljubac kojim me još više uvlači u sebe, ležeći ispod mene, nogu vezanih oko mojih, rukama oko mojih leđa, podsjeća me na to koliko sam glup bio kada sam mislio da nakon Sanele nikada nikoga neću voljeti, da za mene nema prave žene na svijetu. Istina, trebalo mi je dugo da je pronađem, ali od dana kada je Katarina Radman ušla u moj život, za mene postoji samo ona. Ona je ona prava ljubav, ona je ono što me čini normalnim, lijek za svaku moju bol, protiv otrov za moju zatrovanu dušu. I kada me najviše boli, kada su mi živci na izmaku, i kada moje tijelo posustaje ona je ta koja me diže, koja me vraća, koja me iscjeljuje. I mislim da nikada, ma koliko to želio i koliko se trudio neću uspjeti da učinim za nju to što ona čini za mene. Ali znam da ću je voljeti dok ne krepam, jer nitko to više od nje ne zaslužuje. I onoga dana kada postane moja žena bit ću najsretniji idiot na svijetu.

– Ako ne ustanemo ubrzo oboje ćemo zakasniti na posao gospodine Zariću. – povuče me za pramičak kose koji mi padne na čelo.

– Ne želim da idemo na posao. Hoću ostati ovako zauvijek.

– Strpi se još malo. Moramo odraditi sve što imamo da medeni mjesec možemo iskoristiti za ove stvari. Ne ustajanje iz kreveta po cijeli dan.

– To mi sada izgleda tako jako daleko.

– Nije daleko Peđa. To je samo dva mjeseca.

– Dva mjeseca kao dvije godine. Neka požure. Neka sve prođe da konačno odmorim dušu uz tebe.

– Bojim se Peđa. Iskreno, jako me strah.

– Znam da jeste, ali nemoj. Čuvat ću se. Nije ovo prva akcija u kojoj mi je glava bila meta.

– Znam, ali ovo je drugačije. To su zbilja odvratne i opasne stvari.

– Jesu, ali ako ne krenem u to cijelim svojim bićem, ništa neću napraviti. Moraš znati da ću učiniti sve, samo da uđem u taj klub Kati. Razumiješ. Sve što treba. Ja moram doći do informacija, do djece, do puta kojim djeca putuju u prodaju. To ću moći jedino ako postanem...

– Jedan od njih – osloni čelo na moje. – Peđa, jasno ti je da nećeš moći to uraditi. Poznaješ se.

– Ima da mogu! Mila, to mora prestati. Moramo to spriječiti. Danas, sutra i mi ćemo imati dijete. Ne mogu strahovati...