𝒁𝒂 𝒃𝒐𝒍𝒋𝒆 𝒔𝒖𝒕𝒓𝒂🔚

3

– Možete unutra Naredniče. Ako bilo što trebate samo viknite i netko od osoblja će odmah doći – govori dok hoda pored mene uvodeći me u bijeli hodnik male bolnice.

– Jednom od nas dvojice sigurno će zatrebati hitna, ako stvari krenu uz k... u krivom smjeru.

– Nema tu što poći u krivu smjeru Naredniče. On je u krevetu. Spojen na sto cjevčica, ništa vam ne može uraditi.

– Ne bojim se ja da bi on meni mogao nešto uraditi – kažem, a on me pogleda. – Dobro, pokušat ću da ga ne zadavim ok?!

– Imate pola sata – pokaže mi rukom na vrata, pa se udalji. Udišem onaj zrak u sebe kao da sam satima bio pod vodom, prste stežem i otpuštam, žmirim, otvaram oči.

– K vragu sve! – otvorim vrata i uđem. Soba je mala kao klozet, u njoj je jedan krevet, jedan mali limeni ormarić i drveni stolac na kojem je tijekom pedeset godina koliko izgleda star sjedilo nebrojeno mnogo dupeta. Oko kreveta su stalci s kojih vise infuzije, a on otvori oči kada osjeti moje prisustvo. Ispijen, siv, prorijeđene kose, na njegovom mrtvačkom licu nema emocija. Nema ničega.

– Narednik Predrag Zarić glavom i bradom – kaže, pa se nakašlje. – Ipak si odlučio da počastiš oca zadnjim posjetom prije smrti.

– Ne svojom voljom. Uvijek je tvojom. Baš kako je oduvijek bilo. Dok sam bio nitko. Dok sam bio tvoj sin.

– A, to više nisi? Jer ja se ne sjećam da su me obavijestili o tome da me se sin odrekao. Niti da sam se ja odrekao njega.

– Pa, nisi to prijavio u narodne novine kao ni ja, ali obojica znamo da jedan za drugog odavno ne postojimo.

– Ti si to želio sam Peđa. – u sunce ti j.

– Ja sam želio? Da, naravno, sve što se dogodilo od majčine smrti sam ja želio. Ja sam želio da se ponašaš kao da ne postojim, ja sam želio da postanem klošar, ja sam želio da mi kupiš ljubav koju si i sam trošio, ja sam želio da mi otac bude govno prežderano vlašću i okupano u mulju. Ja sam želio da me snađe sve što me je snašlo? Nisam, ali ipak se desilo. I da nije, ja ne bih imao moći i ovlasti da parazita poput tebe strpam iza rešetaka. Da skupa sam Uskokom otkrijem sve malverzacije, sva sranja koja ste radili, da vas pohvatamo i razbucamo. – vilica mu se steže jer ga podsjećam na to kako je uopće zaglavio ovdje.

– Nikada neću razumjeti kako si mogao ići protiv vlastite krvi Peđa. Ja sam ti dao život, a ti si pomogao da mene osude na zatvor.

– Život mi je dala moja majka. Samo ona i zauvijek ona. Ona me u sebi nosila, u njoj sam se stvarao, rastao, ona me rodila. Ona se o meni uvijek brinula, voljela me i bila moje sve. Ti nikad. Ti za njom suzu nisi pustio. Ti uz mene nikad nisi bio. Ti si ostavio svoju krv da bi dupetom grijao uredsku stolicu. Da bi se šepurio gradom i državom. Nemoj meni da prodaješ srcedrapajuća sranja Ratko. Nisam ja više dijete od deset godina – izvučem stolicu i sjednem. Noga mi cupka od nervoze samo dok ga gledam. – Zašto si me zvao Ratko? Što želiš od mene? Vidjeti da ću ipak zbog svoje majke doći tebi pod noge? Naravno da hoću. Zbog nje bih sve učinio. Čak i povjerovao da ti crve imaš nešto da mi kažeš o njezinoj smrti.