Treći deo Policijskih kronika.
*************
Majka mi je umrla kada sam imao deset. Otac mi je u zatvoru već godinama. Ja sam ga lično tamo strpao. Onoga dana kada sam otkrio da je moja majka umrla zbog njega bio je dan kada je on za...
– Moram ići, ne mogu ostati ovdje – kažem, istresem rakiju pa je još jednom pogledam. Dva sata nakon što smo se izvukli iz proklete vile, malena Merida Hrabra čvrsto spava u Sanelinom krevetu. Njene riđe kovrče padaju po bijelom jastuku poput komadića hrđe na snijegu, lice joj je mirno i vjerujem spokojno nakon dugo vremena. Mislim da smo joj uspjeli objasniti da je sad sigurna i da je više nikada nitko neće tući, mučiti niti tretirati kao robu. Sanela joj je napravila kakao i ispekla tost, jela je, a jedna od djevojčica iz zgrade donijela joj je malu pidžamu. Sutra ću ih odvesti u kupovinu i kupiti maloj što treba. Još uvijek pod dojmom svega što se desilo večeras, samo želim otići i izbaciti sve to iz sebe.
– Peđa učinio si dobru stvar. Bio si dobar, ne znam da li je to zbog Ratka ili zato što im zbilja trebaš, ali vidi se da su oduševljeni tobom.
– Svemir se pobrinuo da tako bude. I meni je sve nestvarno, Ratko mi je rekao da je ući u Grešnike teže nego naći jebenu Atlantidu, a pogledaj što se dogodilo sa mnom. Sami su mi prišli, sami su mi sve ponudili iako su znali da sam policajac i da mogu svima da se najebem stare.
– Ako mene pitaš, mislim da nečija stara ima svoje prste u svemu tome. – dignem obrvu – Majka pazi na tebe Peđa. Ovo je vaša bitka. Tvoja i njezina. Neće ona dozvoliti da ne uspiješ.
– Pazi na Meridu, čujemo se sutra.
– Znaš da joj je ime Mia? Zašto sve crvenokose žene nazivaš Meridom?
– Ne znam. Sviđa mi se Merida. Skroz je cool. Sada ovdje imamo dvije, samo što ovu malu...
– Što?
– Ništa. Javim se ujutro – krenem pa zastanem. – I Sanela...
– Da nisi slučajnoto rekao. Samo, nemoj. I znam da si sad sjeban, pa idi svojoj ženi Peđa, nemoj otići u kavanu, izliječi se ljubavlju, ne poteži za flašom. – ne kažem ništa, samo iziđem van.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Dovezem se do stana, uđem skinem sve sa sebe. Manžete, naušnicu, odijelo, bacim onu aktovku na krevet, navučem potkošulju, trenerku i spustim se u podrum. Dolje je teretana koja je uvijek otvorena, prednost zgrada sa pet zvjezdica. Teretana, kafić, restoran sve radi od 0–24. Udaram po vreći dok znoj pršti iz mene. Udaram zamišljajući svako lice ponaosob. Udaram prvo s rukavicama, onda bez njih tolikom silinom da mi zglobovi krvare. Za svaku suzu one djece, za svaki njihov strah, za svaku proživljenu traumu. Za sve ću im naplatiti. Završit će iza rešetaka, a ja ću se pobrinuti da svim zatvorenicima javim da su imali seksualne odnose s djecom.
– Svakoga dana ostatka vaših prokletih života preživljavat ćete ono što su oteta djeca preživljavala godinama. Jebem vam sve što imate! – nastavim udarati kao bez duše.
– Jesi li dobro? – čujem ga, a onda ga ugledam naslonjenog na zid. Crveni proviri i stane pored njega.
– Što radiš ovdje Nenade? I ti Mlađo, pobogu, imate li žene i dom?
