Treći deo Policijskih kronika.
*************
Majka mi je umrla kada sam imao deset. Otac mi je u zatvoru već godinama. Ja sam ga lično tamo strpao. Onoga dana kada sam otkrio da je moja majka umrla zbog njega bio je dan kada je on za...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
– Zare imaš poziv iz zatvora na liniji 2. – Cile vikne, pa proviri iza stakla. Koji k.!? Kakvog zatvora i zašto bi mene odande netko zvao? Samo dignem slušalicu i stisnem broj 2.
– Peđa Zarić ovdje – kažem već nadrkan.
– Gospodine Zariću konačno vas nađoh. Zovem iz Lepoglave.
– Iz Lepoglave? Što želite?
– Moja je dužnost da vas kao jedinog živog člana obitelji Ratka Zarića obavijestim da se gospodin nalazi u teškom stanju i da je izrazio želju da ga posjetite. Koliko vidim po nalazima ljekara stanje je ozbiljno i nimalo dobro. Gospodin Zarić bi mogao umrijeti.
– Za mene je on odavno umro. Džaba ste zvali.
– Gospodin je rekao da ćete vjerojatno odbiti da mu dođete u posjet, ali da vam poručim da on ima informacije koje bi vam htio reći, a tiču se smrti vaše majke. – kao da mi je šamarčinu udarila ova žena iz slušalice, ispravim tijelo, izbacim prsa, pa dva puta duboko udahnem.
– Jeste li sigurni da je to govno baš to reklo?
– Ovaj... Da. – sklopim oči i u sebi mu opsujem sve što je ikada rukom taknuo, a kad otvorim oči ugledam Vuka kako me gleda s upitnikom.
– Gdje se on nalazi sada?
– U zatvorskoj je bolnici, pa ako ste u mogućnosti možete ga posjetiti ne morate zakazivati termin.
– Još i termin treba da uzmem da bih uvaženog gradskog guzonju posjetio prije nego krepa? Gospođo ili gospođice, za svaki slučaj kada dođem recite osiguranju da bude blizu.
– Zbog čega, ne razumijem?
– Razumije on i razumijem ja.
– U redu. Doviđenja gospodine Zariću. – spustim slušalicu, pa se oslonim dlanovima o stol. Vuk priđe i odloži fascikle ispred mene.
– Što se dogodilo Peđa? – ispuhnem i odmahnem glavom kao da će to otjerati mučninu, bijes i glavobolju koje trenutno osjećam.
– Ratko. – on smrkne obrve – Zvali su iz Lepoglave. Nije dobro. Veli teta mogao bih umrijeti. Zamisli. Kako mrtav čovjek može opet umirati?
– I što sad hoće? Da ga ti dođeš pokopati kad rikne ili što?
– Ne. Nije to spomenula. Želi da ga dođem vidjeti.
– Odbio si naravno?
– Vuče poznaješ me. Znaš koliko obožavam tog tipa. Naravno da sam joj rekao da je džaba zvala, ali...
– Ah, evo ga ali.
– Kaže znao je da ću ga odbiti pa mi je poručio da ima informacije o... o smrti moje majke. – Vuk se srolja.
– Nećeš valjda pasti na to Zare? Pa što ti je? Rekao bi bilo što. Znaš da je govno.
– Znam, ali ti znaš da sam ja uvijek vjerovao da taj smrad ima neke veze s njezinom smrću i da to sve ove godine pokušavam otkriti.
