- Moram da idem - kažem, a još je držim i ne ide mi se, ostao bih zauvijek tu s njom i grlio je i slušao je kako priča.
- Znam. I ja moram na posao. I nadam se da će ubrzo kraj ovome. Ne mogu više krasti ove trenutke s tobom, okrećući se oko sebe, gledajući da li će itko da nas primijeti.
- Pa, srećom tvoji su roditelji napravili ovu utvrdu iz koje se uvijek mogu neopaženo izvući, a bogami se i uvući u nju. I znam kako se osjećaš i ja se osjećam isto. Pun mi je kufer toga da nisi kraj mene jutrom niti navečer kada legnem.
- Danas radim do osam, sutra sam cijeli dan jer mi se poklopilo dežurstvo.
- Pa, nedjelja je.
- Znam da jeste, ali nemam izbora. Tako me spada. Nećemo se vidjeti do ponedjeljka. Jebem ti. - mobitel joj zazvoni, pruži se pa ga dohvati - Jelena je. Hej mala što ima? Zbilja? Na koliko? U redu idi u bolnicu, doći ću i ja brzo, ne da ti pomognem nego čisto da sam blizu. Ništa ne brini ima dežurnih liječnika sve će biti u redu. Bez panike i vidimo se. Jelena je, ovaj, ima trudove na svakih pet minuta.
- Rodit će? Pa znao sam. Znao sam eto!
- Da. Mada, mogla je još da izdrži, mališa će morati malo u inkubator, ali što je tu je. Hoćeš sa mnom do bolnice?
- Još pitaš! Samo čekam da vidim facu budućeg tatice. Pa to će biti pravi šou!
- Konačno i nešto lijepo da nas zakači. Kako god, dolazak Nikole Tomaševića na ovaj svijet veliki je i radostan događaj. - stavim dlan na njen trbuh.
- Saznanje da ovdje postoji jedan mali Zarić-Radman je isto tako veliki i važan događaj.
- Još uvijek ne mogu da vjerujem.
- Jesi li sretna?
- Presretna. I u isto vrijeme uplašena. Za vas oboje. Upetljao si se u gadne stvari Peđa i strah me je.
- Znam da jeste. I strah ti je opravdan, ali ja vjerujem da je ovaj put Bog na strani pravde. Moja se majka od gore brine da sve ispadne dobro. I mora biti dobro.
- I sve ide u javnost?
- Sve mila. Apsolutno sve. Narod mora znati, nema više skrivanja. Ono što je započeto prije toliko godina sada će konačno isplivati na površinu. - kimne, pa me zagrli.
- Idemo dočekati malog Nikolu?
- Idemo.
* * * *
Svi su tamo. Kako su se samo svi skupili toliko brzo. Nama je trebalo deset minuta zbog gužve, a oni su valjda stigli u trenu.
- Jeste se teleportirali, majku mu!? - sve se glave okrenu ka nama.
- Pa gdje ste do sada? Jelena se porađa - Nina priđe pa se pozdravi. Dejana i Mile su tu, Dominik izlazi iz lifta u nekakvoj plavoj kuti, pa se pridruži sestri koja grize nokte i Mileta, a garant će prijeći i na brata. Bolje da ne prilazim. Nina kimne glavom u desno, pa spazim Vuka i Crvenog kako stoje uz staklo.
YOU ARE READING
𝒁𝒂 𝒃𝒐𝒍𝒋𝒆 𝒔𝒖𝒕𝒓𝒂🔚
Short StoryTreći deo Policijskih kronika. ************* Majka mi je umrla kada sam imao deset. Otac mi je u zatvoru već godinama. Ja sam ga lično tamo strpao. Onoga dana kada sam otkrio da je moja majka umrla zbog njega bio je dan kada je on za...