Treći deo Policijskih kronika.
*************
Majka mi je umrla kada sam imao deset. Otac mi je u zatvoru već godinama. Ja sam ga lično tamo strpao. Onoga dana kada sam otkrio da je moja majka umrla zbog njega bio je dan kada je on za...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Stojim ispred vrata i ne mogu sebe natjerati da uđem. Znam da je on unutra, zatvoren u drvenom kovčegu, u kome će zauvijek biti zakopan pod zemlju. Od svega sranja što je radio u životu, zašto je morao činiti baš to? Zašto ću cijelog svog života osjećati gorčinu u ustima zbog onoga što je radio moj otac? Nisam ni ja bio cvjetić u mladosti, ali sve sam to popravio i postao ovo što sam danas. Njegove grijehe i njegove greške nikada neću moći popraviti. Nikada neću moći oprati tu mrlju sa svoje duše, taj biljeg koji je ostavio na meni. Onoga dana kada sam skupa sa ekipom upao u njegov ured i stavio mu lisice na ruke, osjetio sam olakšanje. Osjetio sam da ću makar na ovaj način da saperem sa sebe ljagu Ratka Zarića. Sada, mislim da to nikada neću moći. I zato ću dati sve od sebe da pronađem leglo grijeha i makar nekako umirim dušu.
– Ući ću ja s tobom unutra. – Mladenov glas me trgne iz misli. Bacim cigaretu na zemlju i zgazim je.
– Nisam čuo da si došao.
– Pa, ja sam čuo tvoje misli i nisam te htio ometati.
– Voajeru. Ne viri u moje misli. – on se nasmije.
– Ma nisam virio, bile su prilično glasne i svatko tko ima imalo dara da čuje, mogao je.
– Jebi ga.
– Nemoj da se opterećuješ Peđa. Ti nisi on. Nikada nećeš biti on. Ono što je činio ode s njim u pakao, a oni koji čine takve stvari ne mile se ni vragu, vjeruj mi.
– Misliš da će da se pravda dolje s onim Vrag me natjerao?
– Neće mu to upaliti. Kako god okrenemo i vrag je u početku bio anđeo i ne vjerujem da odobrava opštenje sa djecom ma koliko on gadan bio. Znaš da ćemo naći tu gamad i da ćemo ih razotkriti svijetu? – slegnem ramenima – Nemoj mi tu ne znam. Znaš ti to vrlo dobro. U tvom srcu gori vatra Zariću, vatra od bola, vatra od mržnje prema svima njima. Peče te do ludila, a jedini način da je ugasiš jeste taj da nađeš Grešnike.
– U pravu si mali – stegnem ga za rame. – Istina je to što zboriš.
– Naravno da jeste.
– Zašto želiš unutra?
– Pa, mir je, on je tamo, možda od nekud nešto doleti, znaš.
– Vizija?
– Pa, vrijedi probati. Neću imati drugu priliku s njim. Ovih dana ništa ne dolazi, preopterećen sam Jeleninim porodom, jednostavno nisam sav svoj. Moram se malo povratiti.
– Kažem ja da će mali izaći ranije, a Vuk mi ne vjeruje.
– Ne znam, ali ja ga danima vidim, sanjam, pričam mu, on je danima već sa mnom, a još se ni rodio nije.
– To dijete će biti čudo – namigne mi.
– Izgleda da hoće. Zajebat će nas oboje i biti poseban totalno.
