𝒁𝒂 𝒃𝒐𝒍𝒋𝒆 𝒔𝒖𝒕𝒓𝒂🔚

14.

Skrenem u ulicu koja mi je zapisana na papiru. Bilo mi je malo čudno jer znam da je to em slijepa ulica, em tu nema ništa, ali hajde. Ugledam crni Audi parkiran na kraju puta. Stanem, pa iziđem. On u odijelu i prokletim sunčanim naočalama, nigdje sunca.

– Gospodine Zariću. – priđe – Molio bih vas da mi predate djevojku. Ona putuje sa mnom – u ruci drži crni povez koji vjerojatno planira da joj stavi preko očiju.

– Kao prvo zašto sam ovdje? Ne trebam li biti na svojoj zabavi? I kao drugo nema jebene šanse. Djevojka je moja i putuje sa mnom.

– Takva su pravila Naredniče i morate ih poštivati.

– Ili ide sa mnom, ili se vraćam doma, što ti tu nije jasno? – primaknem mu se skroz blizu. Viši sam od njega za glavu, širi i jači u svakom smislu. On skupi usta, bijesan. Pruži mi povez.

– Dobro. Onda izvolite staviti joj povez na oči. Ona ne može znati gdje idemo. I nemojte slučajno da ga skidate, jer vozit ćete iza mene ja ću vas vidjeti u retrovizoru.

– Jebi se! – uzmem povez iz njegove ruke.

–Vozite za mnom molim vas. – vratim se nazad u auto, ona pogleda i nasmiješi se.

– Sanela, ono, žao mi je.

– Ništa za to. Ne brini navikla sam. Oduvijek je tako, te se stvari nikada neće promijeniti.

– Griješiš ženo. Sve će se promijeniti. – on se primakne, pa mi gurne ruku da joj vežem oči. Jebote kakva bolest.

– Ne brini se Peđa, nije meni ovo strašno, a kada si ti to uradio, pa, zamislit ću da nešto dobro slijedi nakon ovoga.

– Samo zamišljaj, ništa od toga.

– Ah, cura može sanjati. – odmahnem glavom, pa okrenem auto i krenem za debilom. Vozimo pet minuta cestom prema Belom Manastiru. Zatim se odvoji na neki puteljak. Kroz šumu iziđemo pred veliku kućerinu. Dobro ušuškana, zabarikadirana što čuvarima, što kapijama na kurčeve senzore valjda moraš uzorak krvi ostaviti na aparatu da bi mogao ući. Evo mjesta koje ćemo sravniti sa zemljom. Uđem za debilom, pa parkiram. On iziđe prvi, otvori Sanelina vrata.

– Hej krele, što to radiš? – u trenu se stvorim kraj njega. – Tko ti daje pravo da diraš moje? – gurnem ga, pa skinem Saneli povez. – Razlaz tamo. Nemoj više da te vidim blizu. Da te svoje prljave ruke stavljaš na nju, propucat ću te bez da trepnem. – on kimne, pa se udalji. Sanela se nasmiješi.

– Imaš to još u sebi Zare – gurne me laktom.

– Ima da se zna da moje nitko ne smije da dira, je li to jasno krele, jesi li razumio? Nisam ja neka pizda ovdje, ako si to mislio gadno si se zajebao. Drži se dalje od mene i od moje žene. I ove i bivše i buduće, nemoj da nekoga vidim na svom teritoriju.

– Kako vi kažete Naredniče – pokunji se i uputi nas unutra. Ma pas vam mater ima da me gledate kao strah i trepet. Onako kako su me ološi poput vas nekada gledali. Tko nije bio kako treba bivao je prebijen i slomljen. Nakon oporavka sami su dolazili nuditi se i obećavati da će biti poslušni. Kad već moram izvlačiti Zareta iz sebe, onda neka bude kako treba.

– Izvolite, uđite – kaže, pa nas pusti unutra.

– Jesi već bila ovdje?

– Jesam. Ono, x puta. Tu je sve. To je njihovo sjedište.

– E, da ga jebeš baš sam sretan što to čujem, jer ja sada znam gdje se nalazi.

– Spreman? – stisne mi ruku, a ja taj stisak prihvatim i uzvratim. Eh, da mi je netko rekao da ću ovo doživjeti nabio bih ga na muda i lansirao u Tokio. U životu se zbilja nekada točak okrene na skroz kontra stranu. Uđemo unutra u prostrani hol ispunjen uvaženim gostima. Sa obje strane prostorije su stube koje vode na gornji sprat, a ne manjka ni vrata ni otvora ni ovdje. Vidim Rajnera kako priča na mobitel, nije baš raspoložen i garant je neki problem u pitanju. On mahne, pa povuče Mlakara za rukav. Ovaj ostavi kolege i priđe žurnim koracima.