Žene Ubice

Priča Melek Sandžaktar

Ovo mi nije bio prvi put da sam u Turskoj. Zapravo, tu sam provela svoje djetinjstvo. Moj otac je Turčin, tako da sam tu zemlju slobodno mogla nazvati svojom. Međutim, kada sam doputovala u Istanbul prvi put sam se osjetila drugačije. Da li zbog ovog toga što ovog puta nisam došla tu da se odmorim, prvi put nisam došla ovdje da oslobodim svoje misli. Do sada je Istanbul uvijek bio moja oaza mira, moje liječilište nakon naporne godine u kojoj sam posvećeno radila. Naš stan je izgledao potpuno isto kao i ljetos kada sam ga napustila, nije bio pretjerano velik, ali je imao predivan pogled na Bosfor i to mi je bilo sasvim dovoljno.
Mogla sam posjetiti neki od zatvora u ovom gradu, ali budući da se radilo o zemlji u čijim pojedinim predjelima još uvijek vladaju običaji, moja odluka je baš zbog toga pala na neki grad koji se nalazio na Istoku Turske. Već sutradan sam kupila avionsku kartu za Harmanli, a u kasnim poslije podnevnim satima doputovala sam tamo. Narednog dana mogla sam započeti sa istragom.
Posjetila sam jedini ženski zatvor koji je tamo postojao. Kako sam već rekla, ja sam jednim djelom Turkinja te sam tako turski jezik poznavala koliko i bosanski. 
Upravnica ztvora bila je poprilično ustegnuta zbog toga što nije smjela riskirati život zatvorenica. Jako dobro sam znala kakva pravila ovdje vladaju i kakva je kazna za one koji ta pravila prekrše. Harmanli je grad u kojem su još uvijek vladala plemena, u kome su age bili Bogovi. Bila sam upoznata sa time, ali nisam željela posustati. Željela sam priču neke žene iz ovog kraja, zato nisam smjela dopustiti da cijeli moj put bude uzaludan. Na kraju smo postigle kompromis. Prvo je ona porazgovarala sa svim zatvorenicama, te mi je predočila dosijee onih koje su bile voljne da razgovaraju sa mnom. Nije bilo mnogo onih koje su bile hrabre, možda 20-ak njih od stotinjak koje su služile kaznu tu. Ne krivim ih, znam da su bile u strahu za život, ako ne za svoj, onda za živote svojih najmilijih, jer ljudi ovog mjesta nisu prezali ni od čega samo da bi sačuvali " ugled " i " čast. "
I u ne tako širokom izboru, jedan dosije mi je zapeo za oko. Radilo se o djevojci sa veoma teškom i tužnom pričom koja je ostavila snažan utisak na mene.

Ime i Prezime: Melek Sandžaktar.
Datum rođenja: 26.2.1984
Mjesto rođenja: Harmanli
Spol: Ženski
Prestupj: Ubistvo i porušaj ubistva
Stepen ubistva: Prvi stepen
Spol žrtve : Muški
Osuda: 50 godina

Melek je bila poprilično visoka i mršava djevojka, tako netipično za Turkinje, no bila je iznimno lijepa za jednu ženu koja je preživljavala torturu od svoje trinaeste godine.
- Melek Sandžaktar. - rekla je sjedajući preko puta mene.
- Nora Ateš, drago mi je. - odvratila sam.
- Turkinja si ? - upitala me začuđeno.
- Da. - odgovorila sam. - Mislim jednim djelom. Otac mi je Turčin, a majka Bosanka.
- Odakle ti je otac ?
- Rođen je u Antaliji, ali smo živjeli u Istanbulu dok se nismo preselili u Bosnu.
- Dakle, ne vodiš porijeklo sa Istoka. Nemaš pojma koliko si srećna. - rekla je tužno.
- Melek, rekli su ti zbog čega sam ovdje ? - upitala sam naginjući se naprijed i oslanjajući se na stol.
- Rekli su mi. - odvratila je mirno.
- Jesi li sigurna da to želiš, mislim, možda će čelnici plemena čija si nevjeta bila okomiti se na tebe ili tvoju porodicu ?
- Ja nemam porodicu, umrli su za mene onog dana kada su me dali u otkup, a što se mene tiče, više mi nije bitno jesam li na ovom ili onom svijetu, ja sam umrla onog dana kada su me udali. - sjetno je odgovorila.
- U redu onda, slušam te. - rekla sam i upalila diktafon.
- Bila sam trinaestogodišnja djevojčica kada se moj život pretvorio u pakao. Umjesto da idem u školu, da se družim sa svojim vršnjacima, da se igram, postala sam nevjesta najvećeg ovdašnjeg plemena, plemena Sandžaktarovih. - započela je. - Moj stariji brat se zaljubio u aginu kćerku i ona u njega takođe, ali naravno,  nikada nisu smjeli javno progovoriti o tome. Zaboga, ona je bila krećr age, a moj brat sin običnog čajandžije. Kada su njeni odlučili da je udaju, ona i moj brat su pobjegli. Odmah je započeta potraga za njima, a po pronalasku su oboje trebali biti ubijeni. Moj otac je oduvjek više volio brata nego mene, zbog toga ni pod koju cijenu nije mogao dozvoliti da mu ubiju jedinog sina, pa je zato žrtvovao mene. Ponudio je agi da mene uzmu za nevjestu i tako izvrše razmjenu. Bez velike polemike i odlučeno je da bude tako. Aga je imao dva sina. Stariji je bio močan, snažan, pametan, onaj u kojem je vidjeo svoj naljednika, dok je mlađi bio invalid. Kao dječak je izgubio nogu u saobraćajnoj nesreći. Ni pod razno nisu željeli da jedna mala curica postane žena budućeg age, pa su tako odlučili da me udaju za invalida. U biti, meni nije bilo ni važno. Ja nisam željela uošte da se udam, željela sam da idem u školu, da se obrazujem, da postanem doktorica, ali oni su srušili sve moje snove. Majka me nije željela dati, ali nije smjela ići preko oca. Ovdje žene, kao što i sama znaš, imaju pravo samo da šute i da trpe. Čim su se brat i snaha pojavili objavljena je svadba. Za jedan dan sam dobila snahu i postala istom. Moj muž je bio osam godina stariji od mene, ja sam ga se uvijek plašila. Otakako znam za sebe uvijek sam ga viđala namrgođenog, bjesnog na život i nezadovoljnog zbog toga što je ostao bez noge, hoću reći, pretpostavljala sam da je to bio razlog. Ni on nije želio da se ženi, ali bio je primoran, baš kao i ja. Nas su žrtvovali da bi moj brat i njegova sestra živjeli. Plašila sam se, plašila sam se njega i svih koji su živjeli u toj vili. Bila sam samo nevino djete kada sam postala nevjesta. Nikada mi se nisu obraćali sa poštovanjem, nikada se prema meni nisu ophodili kao prema nekom ko je postao član njihove porodice. Po cijeli dan sam čistila, a naveće.. Sa samo trinaest godina postala sam žena. Muža nikada nisam imala osim kada sam mu bila potrebna da zadovolji svoje potrebe. On je tako liječio svoje nezadovoljstvo time što je oženjen protiv svoje volje, ali ja nisam imala način za to. No, to nije bilo ono najgore.. - suze su joj ispunile oči, glas joj je počeo drhtati.
- Bezbroj puta sam znala primiti batine, os svekrve, svekra, muža i djevera. Za sve sam ja bila kriva, čak i onda kada su njihovi problemi bili poslovne prirode. Nema veze, istući ćemo Melek i tako ćemo izliječiti svoje nerve, po tome su se vodili, svi, apsolutno svi. Trpila sam sve to, danima, mjesecima, godinama, ali svakom jendom dođe žuta minuta, pa tako je došla i meni. Kap koja je prelila čašu je bila ta što sam izgubila djete zbog batina koje sam dobila od muža. Imala sam petnaest godina kada se to desilo. Nisam ni znala da sam u drugom stanju. Pripremila sam mužu ručak i odnjela mu u sobu. On je kao i uvijek, našao neku primjedbu i bacio je poslužavnik sa stola, a onda je počeo da me tuče. Prvo mi je udario šamar, a kada sam pala na pod skinuo je protezu sa noge i počeo njome da me udara svuda po tijelu, sve dok nisam izgubila svijest. Svekar i svekrva su me odveli u bolnicu gdje su ustanovili da sam pobacila djete u drugom mjesecu trudnoće. Kada mi je doktor saopštio tu vijest kao da mi se cijeli svijet srušio na glavu, ako sam ih do tada mrzila, od tog momenta sam ih mrzila još više. Aga mi je odmah zaprijetio da ne smijem reći istinu, to jeste, da su me prebili, već da moram potvrditi ono što su oni rekli, a to je da mi se zamantalo i da sam pala niz stepenice. To sam i uradila, ne zato što sam se bojala, već zato što sam na umu imala nešto drugo. Sedmicu dana kasnije puštena sam kući. Odmah su mi uvalili posao u šake, iako mi je bilo naređeno strogo mirovanje narednih dvadeset dana, ali nije me bilo briga. Trpila sam ih toliko vremena, mogla sam još malo. Sačekala sam pravu priliku da ukradem pištolj iz agine radne sobe, a onda je došlo mojih pet minuta. Sjećam se da je bilo toplo proljetno predvečerje. Svekar, svekrva i moj muž su sjedili u bašti, a djever je bio na poslu. Uzela sam pištolj i izašla pred njih. Prvi put sam vidjela bojaznost na njihovim licima, prvi put su preda mnom bili psi jer sam do tada uvijek ja to bila pred njima. Pokušavali su me ubjediti  da ne učinim neku glupost jer, zaboga, oni su pleme Sandžaktar, skupo ću to platiti. Kao da me uopšte to interesovalo. Jedina moja žejlja bila je da smaknem tu džubrad sa lica zemlje jer za sebe više ništa nisam mogla uraditi. Ispalila sam tri metka u svog muža, jedan u glavu i dva u srce. U svekra sam ispalila dva u predjelu pluća, a svekrva je već počeka bježati, tako da je nju metak stigao sa leđa. Istog trenutka sam se i sama dala u bjeg. Znala sam da će mene čuvari ubiti ako me zateknu tu, a tek šta će mi uraditi djever kada dođe, no nipošto nisam željela da umrem od njegove pogane ruke. Zato sam brže bolje napustila konak kroz stražnji izlaz i prijavila se policiji.  Sudilo mi se za jedno ubistvo i dva pokušaja ubistva. Aga i aginica su preživjeli, mada je ona ostala nepokretna, to joj je mali poklon od mene za sve one šamare koje mi je priredila. Djever je želio da me ubije, želio je da osveti smrt svoga brata i zato je platio jednu zatvorenicu da me rokne. Bila sam zbodena, ali sam nekim čudom preživjela. Od tada imam posebnu zaštitu ovdje, ali čak ni to novopečenog agu nije sprječilo da krv opere krvlju. Nije mogao ubiti mene pa je ubio moga brata. Da samo zna koliko me zabole za to. Moj brat i moj otac su umrli za mene onog dana kada su me udali, tog dana sam prestala da ih smatram svojom porodicom. - napravila je kratku pauzu u govoru, a potom nastavila.
. Osuđena sam na 50 godina, tako da ću vjerovatno odavde izaći u mrtvačkom sanduku ili kao baba koja je jednom nogom u grobu, ali nije važno. Uradila sam ono što sam morala. Osvetila sam smrt svog djeteta i sve godine koje sam bila maltretirana. Možda sam ih trebala čak i više mučiti, ali nisam imala vremena, dobro su i prošli na osnovu onog što su zaslužili. - posljednju rečenicu je rekla sa takvom mržnjom u glasu da mi se sledila krv u žilama.
- Melek, rekla si da je tvoja majka bila protivna tome da se udaš, jesi li i nju zamrzila zbog toga što je to dozvolila ? - upitala sam nakon što sam došla sebi.
- Ne, nju nikada nisam mrzila, nisam mogla. Ona je bila jedina kojoj je istinski bilo stalo do mene. Od tuge što su me udali tako mladu umrla je svega šest mjeseci poslije svadbe.
- Jako mi je žao. - rekla sam.
- Tako je Bog htio. - slegnula je ramenima.
- Znaš li šta je bilo sa tvojim ocem nakon smrti tvog brata ?
- Ubio se. - kratko je odgovorila.
Poželjela sam da joj izjavim saučešće zbog smrti oca, ali sam se sjetila šta je ona već rekla. Nije bilo svrhe da uopšte diskutujemo o tome.
- Da li pleme Sandžaktara i danas živi ? - promjenila sam temu.
- Da, nažalost. Djever se oženio i dobio je troje djece. Dva sina i jedna kćer. Izgleda da se priča ponavlja. - rekla je sarkastično.
Željala sam o još mnogo čemu prodiskutovati sa njom, bile smo zemljakinje i pri tom sam željela saznati još nešto o ovdašnjim običajima, načinu života i slično tome, ali vrijeme koje smo dobile za razgovor isticalo je.
- Ti si veoma snažna i hrabra žena, divim ti se. - iskreno sam rekla.
- Nadam se da ti nikada nećeš doći u ovakvo iskušenje kao što sam ja. - odvratila je.
Spremila sam svoje stvari i uputila se ka vratima.
- Doviđenja Melek. - rekla sam okrenuvši se prema njoj.
- Ne doviđenja.. Zbogom, ti i ja se više nikada nećemo vidjeti. - ispravila me i tužno se osmjehnula.
Uzvratila sam joj istim osmjehom i napustila kancelariju.
Pozdravila sam se da direktoricom i zahvalila joj na svemu. U hotel sam odlučila da se vratim pješke, usput sam pokušala razbistriti svoje misli. Naišla sam pored jednog restorana u čijoj bašti su sjedili muž i žena sa svoje troje djece. Dva sina i jedna kćer.
" Djever se oženio i dobio troje djece. Dva sina i jedna kćer. Izgleda da se priča ponavlja. " - sjetila sam se šta je Melek rekla.
Gledajući tu sretnu porodicu, ugledala sam nasljednike Sandžaktara. I pored toga što su uradili njoj, ipak sam zamolila Boga da njena slutnja za ponovljenu priču ne bude istinita.

Pilići, konačno nova priča. Sedam dana nisam imala komp tako da nisam mogla ništa objavljivati, jer mi se preko moba ne da kucati. Kako Vam se dopada ova priča, šta mislite ? Pišite mi vaše iskreno mišnjenje jer mi to puno znači. <3333