Žene Ubice

Priča Eve Zurbirggen

Zatvor koji sam posjetila u Švicarskoj uopšte se nije činio kao zatvor, jedino su ga odavale rešetke. Bio je poprilično dobro uređen za jedno mjesto u kome su boravile žene koje su prekršile zakon. Za moj pojam, mnoge uličarke bi učinile prestup kako bi dospjele ovdje, jer bi tu imale krov nad glavom, hranu kao i čitaonicu i teretanu. Poprilično dobri uslovi za kriminalce.
Kada sam saopštila upravniku zatvora zbog čega sam tu, začudio se. No, vrlo rado je pristao pomoći mi u realizaciji mog projekta. Iz arhive je uzeo registar u kojem su se nalazili dosijei žena koje su počinile ubistvo nad muškarcima, te mi pomogao u odabiru, no moj instikt je tu odigrao glavnu ulogu, vodila sam se njime, kao i svaki put do sada i nisam pogrješila, ne u ovom slučaju.
Nakon što sam mu saopštila koju zatvorenicu sam odabrala, odmah je pozvao na razgovor. Prije svega on je razgovarao sa njom o tojme da li želi uopšte da priča sa mnom. 
Par minuta kasnije pozvali su me ponovo u ured, dobila sam svoju prvu priču.

Ime i prezime: Eva Zurbirggen
Datum rođenja: 10. 12. 1982
Mjesto rođenja: Zurich ( Cirih ) Švicarska
Spol: Ženski
Prestup: Ubistvo
Stepen ubistva: Prvi stepen
Slop žrtve: Muški
Broj osoba: 1
Osuda: 25 godina

Plavokosa žena sjedila mi je okrenuta leđima kada sam ušla u kancelariju. Direktor nam je ustupio to mjesto kako bi na miru mogle razgovarati. Jedan stražar stajo je pored vrata za slučaj da se desi nešto neočekivano. Polahko sam joj prilazila sa dozom nesigurnosti. Nisam osjećala strah, ali sama posmisao na to da ću razgovarati sa jednom ubicom nije mi ulijevala mnogo sapomouzdanja.
- Dobar dan. - rekla sam joj na čistom engleskom. - Ja sam Nora Ateš, novinarka.
Kada mi se pogled susreo sa njenom svijetlim očima kroz tijelo mi je prošla neka jeza. Nije bila pretjerano lijepa, ali takođe nije bila ni ružna. Plava kosa, svjetao ten i svjetlo zelene oči prvo su što se dalo uočiti na njoj. Iako je sada izgledala potpuno bezopasno u njenom pogledu bilo je nečeg otrovnog, nečeg što mi se nimalo nije svidjelo.
- Dobar dan. Ja sam Eva Zurbirggen. - odgovorila mi je na čistom engleskom. 
Sva sreća pa je znala engleski, inače bi mi trebao prrevodioc.
Smjestila sam se u stolicu preko puta nje i izvadila maleni diktafon iz torbe, kao i fasciklu. Željela sam zabilježiti kratke teze iz Evinog života, ono prema čemu ću se voditi kada budem pisala njenu priču.
- Direktor Vam je rekao zbog čega sam ovdje ? - upitala sam.
- Da, rekao mi je. - kratko je odgovorila.
- Onda bih Vas zamolila da mi ispričate kako je sve počelo, šta Vas je navelo na takav čin i kako to da ne osjećate krivicu. - rekla sam joj trudeći se izbjeći njen pogled.
- Pričaću.. - rekla je i napravila pauzu,  onda nastavila - samo ako ćeš me gledati u oči. - završila je.
Nije mi bilo jednostavno, još onog dana kada sam se odlučila da ovo uradim znala sam da ću se susreti sa osoba različitih karaktera, i morala sam se psihički pripremiti za to.
Nekako sam smogla snage i pogled sa fascikle iz koje sam izvadila bjanko papir podigla prema njoj.
- Slušam. - rekla sam.
- Ovo mi se već sviđa. - rekla je i široko se osmjehnula.
Tada sam primjetila da ima prekrasne bijele zube.
- Koliko sam shvatila - započela je - tebe zanima koga i zbog kog razloga sam ubila.
- Baš tako. - odsječeno sam rekla.
- Pa onda se pripremi. Imaćeš što - šta za čuti.
- Pretvorila sam se u uho.
- Sve je počelo nakon što sam imala spontani prođaj. - mirno je započela. - Udala sam se veoma mlada, imala sam nekih svojih 19 godina kada sam odlučila stati na ludi kamen. Zapravo, udala sam se baš zbog te trudnoće. Ja i moj muž, tadašnji dečko, imali samo seksualne odnose prije braka, kao i svi ovdašnji parovi. Nakon što sam primjetila da mi mjesečnica kasni uradila sam test. Naravno, bio je pozitivan. Povjerila sam se majci i ona mi je rekla da kažem dečku za to, jer kivica je bila moja koliko i njegova. Poslušala sam je i rekla mu, no on je odbijao da prihvati odgovornost za mene i djete. Šta više. rekao mi je da mu se gubim s očiju i da kada ga sretnem zaobilazim ga u širokom luku. Tada sam počela osjećati gnjev prema njemu, ali bila sam nemoćna. Tada nisam bila u stanju da odreagujem jer sam bila šokirana onim što mi je rekao. Vratila sam se kući u suzama. Kada sam mami ispričala šta mi je rekao, ona je odmah sve rekla ocu. Moj otac je bio pošten i iskren čovjek. Živjeo je za ugled i obraz. U momentu je poželio da me sravni sa zemljom, ali zaustavio se kada je shvatio da sam u drugom stanju. Nikada neću zaboraviti taj trenutak.
Bacila je pogled u daljinu, iako je iza mene bio samo zid. Imala sam osjećaj da ona kroz njega gleda u svoju prošlost, kao da tog momenta ima mogućnost da se vidi u toj situaciji od prije mnogo godina.
- Otac je bjesno hodao kroz hodnike kuće, jureći prema mojoj sobi. Vrata je otvorio tolikom silinom da sam mislila da će ih izvaliti iz ležišta. Preplašeno sam se povukla do samog zida. Bjesno je koračao prema meni sa rukom podignutom visoko u zrak. Ja sam samo obgrila svoj stomak i spustila glavu isčekujući udarac. Tada se i mama pojavila u sobi ucviljena, prekilinjući ga da me ne tuče. I nije. Zaustavio se prije nego me je udario, a onda je započela agonija mog života.
Istog tog dana otac i ja samo otišli do kuće mog dečka, naravno, s namjerom da on prihvati odgovornost. Da si ga samo mogla vidjeti tada, izgledao je kao miš kada se našao pred mojim ocem. Uopšte nije ličio na onu osobu sa kojom sam prije par sati pričala. Kada je tata izgubio strpljenje stavio mu je pištolj na čelo i naredio mu ili da me oženi ili će ići tri metra ispod zemlje. Naravno, kurvinom sinu se nije umiralo u dvadeset i četvrtoj godini života. Kao neka pičkica spustio je glavu i pristao na to da me oženi.
Sutradan smo kod matičara zakazali vjenčanje, a kroz mjesec dana postali smo muž i žena.  U početku nisamo imali skoro nikakve komunikacije, pričali samo strogo " poslovno ", ja sam sređivala po kući, a on je išao na posao. Izgledali samo kao klasični par koji je godinama u braku, pa nam je tako sve postalo jednostavno i monotono. 
Uskoro se i otac razbolio, dobio je srčani udar. Mada je on još uvijek bio ljut na mene, ja sam se sikirala zbog njega, tada su nastupile i komplikacije u trudnoći, a kada je otac umro, dobila sam spontani pobačaj. Tek sam bila ušla u četvrti mjesec trudnoće. Moj život je od tada postao pakao. Muž mi je stalo prebacivao zbog toga što sam izgubila bebu, jer se samo zbog nje oženio mnome. Naravno, lagao je. Oženio me jer nije imao više opcija, osim te ili smrti. Sada kada sam bila nezaštićena mogao je da provodi šta hoće. Sa majkom sam se savjetovala šta da uradim, ali ona je još uvijek bila u žalosti zbog očeve smrti. Predlagala mi je da ga prijavim vlastima, ali ko bi mi povjerovao. Nije me maltretirao fizički, nego psihički, što je puno gore od bilo kakvog udarca. Osim toga, kao najbolje rješenje predlagala je i razvod, ali ja to nisam željela. Za njega bi razvod predstavljao oslobođenje, ponovo bi se mogao vratiti svom prostačkom životu, ali ja sam željela da pati, da pati kao ja. Nijednog jedinog trenutka nije se obazirao na moju bol za izgubljenim djetetom i ocem, nije čak ni to poštovao, možeš onda misliti kakva je to vrsta čovjeka, odnosno nečovjeka. Svaki dan mi je bio kao preslikan, jednotavno nisam imala nikakve radosti u životu, venula sam kao cvijet u jesen. Osjećala sam da ludim, svakim danom sve više i više, da bi mi se nakon tri mjeseca počele javljati suicidalne misli. Prvo sam pomišljala na to da ubijem sebe, ali onda sam shvatila da nije moja krivica što se osjećam loše, da nisam ja kriva što sam se dovela do toga i onda sam odlučila da on bude taj koji će zaplatiti.
Prestala je pričati i pogledala me.
- Da nastavim ? - upitala je pogledajući me u oči.
- Naravno. - sigurno sam odgovorila.
- Nekoliko dana sam provela osmišljajući plan na koji način da ga ubijem. Nisam željela da ima lahku smrt, željela sam da pati, kao što sam patila ja zbog njega toliko mjeseci. za njega sam željela užasno bolnu smrt, onakvu kakvu zaslužuju pacovi, jer on je bio upravo to, pacov.
Tog dana u poljoprivrednoj apoteci kupila sam otrov za pacove. Ništa neuobičajno se nije desilo ni tog dana. Došao je kući s posla oko osam sati. Nakon doze pridikovanja, naredio mi je da mu postavim jelo. Nisam se premišljala ni jedne jedine sekunde, čvrsto sam odlučila da želim da ga ubijem. Sipala sam otrov u supu i u sok te mu sve to poslušno poslužila. 
Gledala sam ga dok je jeo, gutao je sve to kao da je znao da mu je posljednje. Toliko sam uživala gledajući ga kako hlapljivo jede otrovanu hranu, a kada je otrov počeo da djeluje uživala sam još više. Pao je sa stolice i počeo da trza, uskoro mu je pjena krenula na usta. I mada je znao da sam to namjerno uradila, pokušao me je smekšati. Molio me je da pozovem doktore i obećavao da će se popraviti, da će se ponašati prema meni kao na početku veze. 
Zvučao je kao kakva djevojčica, taj smrad je mislio da ću mu povjerovati. Čučnula sam pored njega i samo mu rekla:
" Vidimo se u paklu bjedniče. "
Potom sam se grohotom nasmijala i zgazila mu vrat nogom. Pritiskala sam iz sve snage, toliko sam bila bjesna. Par trenutaka kasnije, on je umro, a ja sam bila oslobođena.
Kasno u noć pokušala sam da zakopam truplo u bašti iza kuće, no neko od komšiija je opazio da se dešava nešto čudno i odmah su pozvali policiiju.
Nisam se opirala, u globalu više ništa nije me ni zanimalo, bitno mi je bilo samo da znam da taj smrad više neće koračati zemljom. Odmah sam priznala da sam počinila ubistvo i da sam ga htjela zakopati. Na prvom ročištu sve je bilo jasno. Osudili su me na 25 godina zatvora i evo kao što vidiš sada sam ovdje.. Odslužila sam već trinaest godina i imam još dvanaest. - završila je.
Nekoliko trenutaka sam sabirala utiske o ovoj priči. Radi se o prilično tužnoj sudbini naivne djevojke koja se pretvara u monstruma koji je spreman čak i da ubije. 
- Da li ste se ikada pokajali i jedan jedini dan za ovih trinaest godin ? - upitala sam kada sam shvatila da je ona već odavno prestala govoriti.
- Ne, nikada i nikada neću. Ono što je zaslužio to je i dobio, baš kao i ja. - odgovorila je.
- Da li imaš neke planove za budućnost, kada izađeš. - upitala sam.
- Dvanest godina je dug preiod. Je ne znam da li ću do sutra biti živa, a ne šta će se desiti za nekoliko godina. No, ako ikada izađem sigurna sam da više nikada neću zaljubiti, nikada.
Posljednje riječi rekla je sa tolikim bolom da je i mene srce zaboljelo. Ispred mene je sjedila žena koja je samo sticajem okolnosti posatala ubica. Ogorčena na ljubav i na muški rod.
Više je nisam gledala onim očima kojima sam je gledala kada sam tek ušla u ovu sobu. Bilo mi je žao.
- Eva - rekla sam - žao mi je. - tiho sam prošaputala.
- Ne treba ti biti žao. - odgovorila je i osmjehnula se. - Meni nije, neka ne bude ni tebi.
Shvativši da je ovdje već sve rečeno, odlučila sam ovu posjetu privesti kraju.
- Drago mi je što sam Vas upoznala, gospođo Zurbirggen, hvala Vam što ste pristali na ovaj razgovor jer znam da Vam nije bilo lahko sve ovo ispričati.
- Meni takođe i ne brini, ja sam najgore preživjela, sve ovo su manje boli koje ne ostavljaju traga. - rekla je ustajući sa svoje stolice.
- Moje najdublje poštovanje, nadam se da ćete odslužiti još tih 12 godina i da ćete moći započeti novi život. - blago sam joj se osmjehnula.
- Možda, nekada..- nostalgično je rekla.
Kako je bio zabranjen bilo kakav fizički kontakt nismo čak mogle ni da se rukujemo. Klimnula sam glavom u znak pozdrava i izašla iz ureda. Čuvar je vratio Evu u njenu čeliju.
Naposlijetku sam se zahvalila dikektoru što mi je omogućio da obavim ovu vrstu intervjua jer priče ovih žena nisu nimalo bezalene, i neko je morao načiniti taj prvi korak u rasvjetljavanju njihovih slučajeva.
Izlazeči iz zatvora, sa svojom prvom pričom snimljenom na diktafonu, sa prvim tezama, shvatila sam da ovo neću moći zadržati za sebe. Sigurna sam, da kao i ja, tako i svi ljudi na svijetu na te žene gledaju kao monstrume, ali isto tako ne znaju i zbog čega su postale takve.

Pilići, ovo je zvanični početak ove priče. Mislim da Vam je jasno kako će teći tok radnje. Voljela bih kada bi mi iskreno napisali šta mislite o ovome jer bi željela da ova priča bude posebna, upravo zato što se bavi nesvakidašnjom tematikom. Hvala vima koji budu čitali, votali komentirali. <3