Žene Ubice

Priča Jessice Taylor

Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije. Jedna od onih država za koju smatraju da je najpoželjnija za živjeti i jedan od onih gradova koji mnogo mladi žele posjetiti, London. Kada se spomene ime prijestolnice Britanije, sigurna sam da 99% tinejdžera odmah pomisli na bend mladih momaka koji je za vrlo kratko vrijeme osvojio srca publike širom svijeta " One Direction. " Da se ne lažemo, nisam bila njihov fan, ali znala sam par njihovih pjesama, to su one koje su me osvojile na prvom slušanju, ali da sam svakako znala za njih, znala sam. E sad, ona druga skupina ljudi, koji možda baš kao i ja nisu bili fanovi 1D pomislili su na dosadne kiše koje obiluju gotovo tokom cijele godine, treća grupa ljudi nije postojala. Pa šta znam, nisam neki tip romantične djevojke koja na kišu gleda kao savršeno vrijeme za šetnju sa voljenim i taj " kišni pojubac. " Posljedica toga što sam već druže vrijeme samica ili bilo čega drugog, ali kiša je bila moj veliki neprijatelj u ovom gradu. Tako sam željela da ponesem lijepe i vedre slike odavde, ali nisam dobila tu priliku. Umjesto toga ponjela sam ulice sprane kišom, tmurno nebo i šarenilo kišobrana koji su prekrivali cestu. No postojalo je još nešto što sam ponjela odavde, a to je još jedna priča, teška, možda neobična i zasigurno stravična, ali upravo tatka kakva jeste, na način na koji je ispričana zabilježena je ovdje i prenjets Vama. U Londonskom zatvoru je vlada slična amosfera ovdašnjim klimatskim uslovima, nekako mi se ovaj zatvor čino najmračnijim od svih. Ljudi i pored gostoprimivosti zračili su nekom negativnom energijom koja je uprkos svemu isijavla iz njih. Možda je to samo moja pretpostavka jer sam već bila umorna od klimatskih uslova koji su ovdje preovladavali, ali pišem ono što sam vidjela, što sam osjetila i nemam ni najmanju namjeru da išta uljepšavam.  Jessica Taylor, jedna od onih žena koja je pripadala starijoj skupini onih čije sam priče saslušala bila je na putu ka kanelariji upravnika dok sam ja sve ostalo pripremala. Bila sam spremna za još jednu, novu i drugačiju, baš takvu kakvu je onda donosila.

Ime i prezime: Jessica Taylor
Datum rođenja: 15.8.1943 god.
Mjesto rođenja: Bristol
Spol: Ženski
Prestup: Ubistvo
Stepen ubistva: Prvi stepen
Broj žrtava: 3
Spolovi  žrtava: 1 - muški; 2 - ženski
Osuda: 52 godine

Ova sedamdesetjednogodišnjakinja je počinila nešto najgore što može počiniti jedna žena, ali i pored toga činila se kao veoma smirena i zadovoljna osoba, a ne kao neko ko je od sebe napravio monstruma vlastite, nedužne krvi.
- Dobar dan,  moje ime je Nora Ateš. - predstavila sam se.
- Ćao draga, ja sam Jessica, Jessica Taylor. - odvratila mi je ležerno.
Iskreno, bila sam pomalo zatečena ovakvim njenim pristupom, ali sam znala da joj onda neće biti problem da ispriča ono čega bi se mnoge žene stidjele da su na njenom mjestu.
- Upoznati ste sa cjelom procedurom ? - upitala sam.
- Naravno, naravno, i zato sam ovdje, voljna da ispričam svoj život ubice. - odgovorila je smješeći se.
Nisam mogla da vjerujem da postoje zatvorenice ovakvog karaktera. Ona kao da nije provela već 51 godinu u zatvoru već u svojoj kući sa svojom obitelji, i kao da nije došla da ispriča priču koja će možda u očima javnosti da joj da veoma nisku vrijednost, nego je otišla na kafu da se ispriča sa prijateljicom da se dogovorile oko odlaska na koncert Rolling Stones-a. 
- E pa ako je tako Jessica, slušam Vas. - rekla sam.
- Odrasla sam sa Časnim sestrama, počela je - jer me majka odmah po rođenju ostavila ispred nihovih vrata, pretpostavljam da me ni otac nije želio čim nije poduzeo ništa kako bi mi obezbjedio dom. Nakoon što sam napunila osamnaest godina morala sam napustiti manastir i sama se snaći za život. Majka Tereza mi je pomogla oko pronalaska posla. Preporučila me jednoj bogatoj gospođi koja me primila da radim tu kao njihova služavka. Nisam bila zadovoljna time, ali nisam imala ni boljeg izbora, prihvatila sam posao u toj kući. Nisam znala, nisam čak mogla ni pretpostaviti šta me tamo čeka jer da jesam sigurno je da bih prihvatila taj posao ma koliko da mi je bio potreban. U toj ogromnoj kućerini zatekla sam gazdu, gazdaricu i njihovog sina koji je imao tada možda nekih desetak godina. U početku nisam nazirala nikakvo čudno ponašanje, ali kako je vrijeme odmicalo vidjela sam da gazda nije želio samo da mu budem pomoćnica u kući, želio je da mu budem ljubavnica. Bila sam užasnuta njegovim prijedlogom, nisam mogla da vjerujem, on je imao preko četrdeset, a ja tek osamnaest godina. Bilo mi je gadno čak i pomisliti na to da imamo nešto skupa, uostalom tu je bila njegova žena koja se uvijek lijepo ophodila prema meni, sa maksimalnim poštovanjem i pažnjom. Čuvala me kao malo vode na dlanu jer me majka Tereza njoj povjerila nakon što sam prestala biti njena štićenica. Ali ona je slijepo vjerovala svom mužu i da sam joj rekla za njegov prijedlog, on bi negirao, a ona povjerovala njemu i ja bih završila na ulici. Nakon što sam gazdi otvoreno rekla da ne želim nikakvu vezu sa njim izbjegavala sam da ikako dođemo u kontakt. Radila sam sve druge kućne poslove, samo sam od drugih služavki tražila da uslužuju njega, ali teško je to izvesti kada sa živiš u nečijoj kući i kada provodite u jednom prostoru više od 12h dnevno. To moje izbjeganjanje njega je još više iritiralo. Onda je došlo ljeto i vrijeme godišnjih odmora, sina i ženu je poslao u Španiju na odmor uz ispriku da ima još neke poslove da završi te im je obećao da će im se za najkasnije 10 dana pridružiti, ali to je naravno bila laž. Po njihovom odlasku i svoj ostaloj posluzi je dao godišnji te tako smo u kući ostali samo nas dvoje i to je bila savršena prilika do dobije ono što je želio. Više puta me silovao, a onda mi je zaprijetio da nikome ništa ne smijem reći inače bi me ubio u što ni najmanje nisam sumnjala. Oduvijek je imao gadnu narav i bio je tip muškarca koji nije prezao ni od čega. A ja sam bila mlada i neiskusna, bojala sam se, jako sam se bojala. Tri mjeseca poslije, nakon što su se vratili sa odmora i ja sam shvatila da sam trudna i nije mi bilo druge nego da mu to priznam, a on kako bi sakrio svoju sramotu odmah me otpremio i poslao u stan u Manchesteru gdje sam provela 9 mjeseci trudnoće i porodila se. Rodila sam blizankinje, dvije djevojčice. Mislila  sam da ću u njima pronaći utjehu i spas, ali jedino što sam vidjela kada bih ih pogledala bilo je lice njihova oca i njegovo životinjsko iživljavanje na meni. Mrzila sam ih, mrzila sam tu djecu i njihovog oca, sve sam ih mrzila i svih sam se željela riješiti. Čim je saznao da sam se porodila odmah je došao kako bi mi dao upute koje ću slijediti od sad pa nadalje. Možeš zamisliti, besmramno mi je ponudio da se udam za nekog njegovog radnika, a on bi, kao, davao novac za djecu, a uz to naravno i dalje bi trebala da zadovoljavam njegove potrebe. Povračalo mi se od svega toga. Rekao mi je da će sutra doći po mene i da se spremim, ali ja sam spremila nešto drugo. Kada su djevojčice zaspale, ubila sam ih, ugušila sam ih jastukom, a za njega sam spremala nešto specijalno. Sutra dan kada je došao, udavila sam ga. Sačekala sam ga iza vrata, a onda  prebacila kanap preko njegove glave i stegla mu vrat. Bio je zatečen i nije mogao uraditi ništa kako bih se odbranio, a ja sam uživala u svakom trenutku njegove bolne smrti, strasno sam uživala. I tako, nakon djevojčica i njihovog oca sam posla na onaj svijet. Bilo je besmisleno pokušavati sakriti ta ubistva pa sam se sama prijavila policiji, svakako više nisam imala šta da izgubim. I eto, za ta tri ubistva dobila sam 52 godine robije, ni manje - ni više. - završila je.
Šokirana ? 
Ne, to je preblaga riječ za ono kako sam se ja osjećala. Da sam je čak i razumjela u tome što je ubila tog muškarca koji je od nje načinio maltene svoju seksualnu robinju, ali ta žena je digla ruku na svoju krv, ubila je svoju vlasitu djecu, novorodženčad. Užasnuta, bila sam užasnuta.
- Nikada se nisi pokajala zato što si ga ubila ? - pitala sam.
- Ne, nikada, zaslužio je čak ipuno gore od toga.
- A to što si ubila svoju djecu ?
- Ta djeca nisu bila plod ljubavi, ja sam u njima vidjela svoju najveću bol, oni su plod silovanja i naravno da ih nisam mogla voljeti i da ti kažem nešto draga moja.. Svaka žena koja kaže da voli svoje djete koje je plod silovanja, laže ! To biće se ne može voljeti, ne može.
Zapitala sam se da li govori istinu, i sjetila sam se Katrie. Ona nije bila silovana, ali opet je bila voljna da pronađe svoje djete po izlasku. Koliko god sam mogla uporediti ta dva slučaja, toliko i nisam, zato nisam bila sigurna u Jessicine riječi baš onoliko koliko i jesam.
- A šta ćeš kada izađeš odavde ?
- Poslaće mu u starački dom, pošto sam nezbrinuta i nemam nikog svog, a već sam u poznim godinama. Nakon što odrobijam poslaće mu u dom gdje ću dočekati svoju smrt.
Sačekala sam par trenutaka kako bih sumirala utiske i pronašla prave riječi kojima bih se obratilia Jessici, ali takvih riječi u mom vokabularu nije bilo.
- Hvala ti što si podjelila svoju priču sa mnom. - na kraju sam tek toliko rekla.
- Nema na čemu. - odgovorila je.
Čuvarka je odvela, a ja sam se zahvalila upravniku i napustila zatvor.
Još uvijek nisam mogla " svariti " sve ovo što je ona rekla. Ubiti muškarca je jedna stvar, ali ubiti vlastitu djecu je nešto najstrašnije što se može desiti. Opet, u svemu tome i ona je bila žrtva koja je skupo plaćala svoju grešku. Nisam mogla biti pametna, po ovom pitanju, nisam mogla biti pametna, nikako.

Priča iz Britanije ? Šta mislite O Jessici, ili kao i " Nora " nemate komentara na sve ovo ? Votajte i komentirajte, puno mi znači vaše mišljenje. 

P.S Postavila sam vam najavu i trailer za novu priču " Zabranjeno voće ", bacite pogled i recite mi kako Vam se dopada. :D