Žene Ubice

Priča Erice Tiago

Portugal je bio moja posljednja destinacija. Još jedna zemlja na Pirinejskom poluotoku, susjedna država Špananije. Čim sam prešla granicu osjetila sam se tužno. Ovo moje putovanje privelo se kraju, nakon osamaest država, osamaest žena i osamnaest  priča, završavam rad na ovoj temi i vraćam se nazad u Bosnu sa zaorkuženom temom, završenom u segmentu koji je bio moja motivacija za napornih mjesec i po dana putovanja od jedne zemlje do druge. Lijepo vrijeme vladalo je u portugalskoj prijestolnici, dovoljno lijepo za obilazak grada. Ovdje nisam bila nikada prije, ali brzo sam se snašla. Svi su bili uslužni i gostoprimivi i pored toga što nisam poznavala portugalski jezik sa lahkoćom sam se uklopila ovu sredinu. Još uvijek sam bila pod utiskom Terezine priče, pa sam prije nove i posljednje odlučila provesti nekoliko dana onako za svoju dušu. Gotovo sedam dana obilazila sam znamenitosti Lisabona, slikala sve ono što mi se činilo zanimljivim i posjećivala najpoznatija mjesta. Dala sam sebi oduška prije nego li započnem rad na novoj priči. U trenutku kada sam se osjetila spremnom stupila sam u kontakt sa mojom prevoditeljicom. Morela Diez, žena u srednjim tridesetim godinama pravila mi je društvo za vrijeme pisanja nove priče koja će zaokružiti sve ove koje sam čula do sada. U Portugalskom zatvoru Molera i ja smo imale manjih problema jer upravnik zatvora nije baš bio zadovoljan da se time iznose priče o ubistvima na svjetlost dana. No moja upornost kao da je prešla u Morelin um, nije htjela popustiti čak i onda kada sam joj ja rekla da možemo otići u drugi zatvor. Na kraju smo postigle kompromis kakav sam imala i u u zatvoru u Turskoj. On žene koje su bile voljne da ispričaju svoju priču to su predočile upravniku i on mi je donijeo njihove dosijee koje sam pregledala uz Moreliu pomoć. Uz zajednički dogovor odlučili smo koju ženu ćemo uzeti za slijedeću sagovornicu i nismo se pokajali. Ono najmorbidnije, najgroznije i najupečatljivije ostavili smo za kraj. Ta priča je zasigurno imala pravo na osvetu, ali nikako ne i na toliku mržnju koliku je Erica osjećala prema svojim žrtvama.

Ime i prezime: Erica Tiago
Datum rođenja: 9.1.1948 god.
Mjesto rođenja: Setubal
Prestup: Ubistvo
Stepen ubistva: Prvi stepen
Broj žrtava: 2
Spol žrtva: 1 muški; 1 ženski
Osuda: 50 godina

Čim je ušetala u kancelariju socijalne radnice gdje smo trebali obaviti razgovor ponovo sam osjetila strah, identičan onome kakav sam osjetila kada sam tek krenula sa pisanjem ovih priča. Tada mi je taj osjećaj bi normalan, prvi put sam se našla pred ubicom, ali sada mi je bilo čudno što sam se ponovo osjetila uplašenom, na kraju, kada sam upoznala toliko ubica sa toliko drugačijih priča. Pogledala sam u Morelu, a ona mi je očima dala znak da  je sve u redu. Udahnula sam i izdahnula duboko te pokušala i nastojala savladati samu sebe kako ona ne bi osjetila moj strah jer za čovjeka je najgore kada zna da samom svojom pojavom izaziva ružan osjećaj kod svojih sagovornika.
- Poštovanje gospođo Tiago, ja sam Nora Ateš. - predstavila sam se, a Morela je sve prevodila.
- Erica Tigao. - kratko je rekla.
Čak i od njenog glasa sam se ježila.
- Vi ste već upoznati sa cjelokupnom procedurom pa ću vas zamoliti da odmah pređemo na stvar. - trudila sam se da sakrijem podrhtavanje glasa.
- Da, znam, sve mi je jasno i sve mi je rećeno. - osmjehnula se cinično. - Meni nije problem da Vam sve ispričam, ali se plašim kako ćete vi sve to primiti. - nadodala je.
- Vaše je samo da pričate, a sve ostalo prepustite nama. - odgovorila sam.
- Onda dobro.. - zavalila se u svoju stolicu. - Ti si sigurno čula za priču koja potiječe iz doba posljednjeg Proroka Muhammeda a.s. zar ne ?
- Upućena sam u dosta priča iz njegova života, ne znam na koju ciljate ? - sigurno sam rekla.
- Na onu koja potječe iz bitke na Uhudu, kada je ubijen Hamza po narađenu Ebu Sufjanove žene Hind.
Stomak mi se preokreno na ove riječi. Vrlo dobro sam znala za taj događaj te šta se zbilo sa Hamzom.
- Da, znam za taj događaj.
- E pa moja priča je je moderizacija te verzije. - hladno je rekla.
Zaledila mi se krv u žilama. Gledala sam u Morelu koja je sve to glat prevodila. Bila sam svjesna toga da ona nema pojma ni ko je bila Hind ni ko je bio Hamza, ali zato je Erica vrlo dobro znala, znala je ona, a i ja.
- Da čujem onda. - hrabro sam rekla, stežuči hemijsku u svojoj ruci.
- Moj deda  je imao dvojicu sinova, mog oca i strica. Bio je neprikosnoveno bogat, toliko bogat da se njegovo bogatstvo mjerilo u okama zlata. Naime, to bogatstvo se preotezalo još iz davnina, a djeda ga je vrijedno radeći uspjeo povećati gotovo za duplo. Kada je otac umro sve to se trebalo podjeliti na dva jednaka djela i podijelilo se. Pola je dobio otac, a pola stric. Ja sam tada još bila maloljetna, imala sam 15 godina, a majka je umrla kada sam imala 10 godina od neke neizlječive bolesti za koju mi niko nikada nije ispričao kakva je to bolest bila. Ubrzo nakon što je djed umro i nakon što je izvršena podjela zlata otac je poginuo. Tada je stric preuzeo cjelo bogatstvo jer sam ja tada još bila maloljetna. Pošto je on od tada postao moj staratelj imao je pravo i da upravlja nasljedstvom koje mi je ostalo nakon smrti oca. Po pravilu, ja sam bila nasljednica, ali sve do punoljetsva nisam mogala da raspolažem njime. Stric je imao dvoje djece, sina i kćer. Odrasli smo pod jednim krovom, kao braća i sestre, ali ja sam uvijek osjećala da me stric i strina odvajaju od svoje djece. Iako su glumili ljubav, prisnost i sve to, znala sam da me ne vole, trpili su me samo zbog nasljedstva kojim je raspolagao stric. Kada sam napunila 18 godina zatražila sam od da mi se da moj dio nasljedstva, ali stric je uvijek otezao sa tim, kao ima posla, kao treba za to vremena. Povlačili smo se tako gotovo tri mjeseca i kada mi je pukao film naredila sam mu da mi preda moj novac. Tek tada sam upoznala njegovu mračnu stranu. U tandemu sa svojom ženom uspjeli su me napraviti ludom. Davali su mi neke inekcije od kojih sam se ponašala kao luđakinja. Bila sam u takvom groznom stanju da mi nijedan advokat ne bi dozvolio da raspolažem svojim novcem. Oni su to iskoristili i od ljekara dobili papir na kojem je pisalo da sam neuračunjiva te su tako dobili dugorošno pravo da raspolažu mojim imetkom. Poslije su me smjestili u ludnicu i potplačivali su ljekare da mi daju te lijekove koji su utjecali negativno na moju psihu. Godinama sam živjela zatvorena u sobi između četiri zida, ni sama ne znam koliko dugo. U momentima prisabranosti razmišljala sam kako da pobjegnem i skovala sam plan. Kada je sestra došla da mi da inakciju, ja sam je udarila staklenom čašom u glavu i ona je izgubila svjest. Potom sam se preobukla u njeno odijelo i izašla iz bolnice. Zaputila sam se prema stričevoj kući kako bi se razračunala sa njim, ali zaekla sam praznu kuću. Nikoga nije bilo. Kada sam pogledala kalendar shvatila sam da je već da je već prošlo deset godina otkako su me smjetili u ludaru. Otišla sam do njegove radne sobe trežeći neki dokaz o tome šta su mi radili tokom svih ovih goddina kako bi povratila pravo na nasljedstvo, ali onda sam našla Pandorinu kutiju i otvorila je. Pronašla sam snimke na kojima je zabilježena smrt moga oca. Eksploziju njegovog auta prouzrokovao je stric, on je sve to uradio kako bi se dokopao cijelog nasljedstva. Tada se u meni probudio vulkan, osjetila sam mržnju prema stricu i strini, željela sam ih ubiti. Dok sam još uvijek sjedila i pregledala dokaze o očevom ubistvu stigla je strina. Primjetila je da je razbijen prozor i znala je da je neko u kući, odmah je dotrčala u kancelariju i našla se oči u oči sa mnom. Bila je iznenađena mojim prisustvim, ali nakon što se povratila odmah je pokušala da pobjegne. Krenula je da trči, ali ja sam je sustigla i ubila je. Dohvatila sam veliku metalnu statuu i njome je udarala po glavi sve dok nije umrla. Osjetila sam olakšanje kada sam je poslala na onaj svijet jer je i ona podjednako kriva za sve što mi se desilo. Bila je stričev saučesnik, ali ovo je tek bio početak, čekala sam njega. Naveče kada se vratio s posla sakrila sam se iza vrata, on je bio šokiran prizorom svoje mrtve žene. Već prije su javili da sam pobjegla sa klinike i pretpostavio je da je to moje maslo, ali prije nego što je išta uradio ja sam ga preduhitrila. Kao i strinu i njega sam ubila udarcima u glavu, no čak ni to mi nije bilo dovoljno. Moja mržnja prema njemu je bila tolika da sam ga izmasakrilala kao što je Hind izmasakrirala Hamzu koji je ubio njena oca. Rasporila sam njegovo tijelo i izvadila njegovo srce, potom sam ga ispržila i pojela. Toliko sam ga mrzila, toliko. - u glasu joj se i dalje osjećala ta mržnja, a ja sam osjetila nagon za povraćanje, ali sam se suzdržala. - Te večeri jako kasno policija i medicinsko osoblje klinike došli su u našu porodičnu kuću. Shvativši šta je napravljeno odmah su me priveli, uzeli su moju izjavu i shvatili su da uopšte nisam bila luda već su me godinama pravili ludom, to no nije bio dovoljno da ne bih plaćala za ubistva koja sam počinila. Osudili su me na 50 godina zatvora zbog svega što sam učinila i pri tome nikoga nije bilo briga za ono što su oni uradili meni. - završila je.
Gorak ukus u ustima sam osjećala zbog svega što sam čula, a sada, nakon što je sve ispričano i Morela je bila zgrožena. Nekoliko trrenutaka i ona i ja samo sabirale utiske, a onda smo nastavile priču.
- Jesu li ljekari koji su bili u dosluhu sa tvojim stricom kažnjeni ?
- Da, i oni su završili u zatvoru i ostali bez licence.
- A šta je bilo sa stričevom djecom ? 
- Oni su u to vrijeme bili na putovanju, kada su se vratili i sve saznali, prodali su sve i odselili se u Kanadu.
- Kaješ li se i zbog čega ? - pitala sam iako sam znala odgovor.
- Ne i da opet doživim isto, sve bih ponovila, sve.
Moreli je bilo loše zbog svega, rekla mi je da je bolje da završimo i poslušala sam je jer je i meni bio prijeko potreban svijež zrak.
- Hvala ti na razgovoru Erica. - kratko sam rekla.
- I drugi put. - odgovorila je i ustala.
Stražarka joj je stavila lisice i odvela je, a mi smo završile formlanosti sa upravnikom. Jedva smo dočekale da izađemo van. Nisam mogla vidjeti svoje lice, ali moja prevoditeljica je bila blijeda kao papir, pretpostavljam da ni ja nisam izgledala ništa bolje.
- To što je uradila je grozno. - jedva je izgovorila.
- Znam. - rekla sam kroz zube.
Vrativši se u hotel odmah sam se otišla okupati, željala sam se što prije vratiti u Bosnu, svojima. Tek sada sam shvatila šta znači imati razumnu porodicu i rodbinu koja se uzejamno poštuje. Razumjela sam Ericu, ali isto tako sam bila i zgrožena zbog činjenice da i danas postoje ljudi kojima vlada mržnja, a ne zdrav razum. Najviše me boljeo to što Erica nije jedini ovakav slučaj, još mnogo žena na svijetu ima savjest kakvu je imala Hind, odnosno, nesavjest kakvu je imala ona.

Pilići, e pa ovo je zadnja priča. Kako vam se čini, šta mislite o Erici ? Uskoro ide i epilog kojim ću završiti ovo djelo. Nakon toga počinjem priču  " Zabranjeno voće ", već sam vam postavila najavu i trailer pa pogledajte. :D