Žene Ubice

Priča Ruslane Cisik

U Ukrajini sam mogla makar odahnuti od hladnoće. Nakon poprilično hladne Moskve doći u Kijev bilo je kao iz Bosne otići na Havaje, ali bukvalno. Pošto sam stigla negdje u kansim popodnevnim satima odmah sam stupila u kontakat sa mojim prevodiocem. Viktor Ivančuk je bio veoma mlad, imao je nekih svojih 27 godina po mojoj ličnoj procjeni. Veoma naočit, ljepuškast i zgodan mladić koji je uz sve to zračio i harizmom bio je moj saputnik u priči koju ću ponijeti iz Ukrjine. Viktor nije bio poznavaoc balkanskih jezika, ali je zato odlično govorio engleski. Nakon večernje kafe koju smo popili u kafetariji hotela otišla sam na spavanje, a već narednog jutra spremila svoj radni materijal kako bi što prije posjetila zatvor u Kijevu. Željela sam što prije otići. Kada se sjetim koliko me bilo stran kada sam došla u zatvor u Cirihu i koliko sam sada oslobođena kao da se u pitanju dvije različite osobe. Ova Nora sada i ona od prije nekoliko sedmica više nisu ista osoba, samo sam u to bila sigurna. Insistirala sam na tome da odmah krenemo, ali Viktor nije želio poći dok ne popijemo jutarnju kafu. Jutarnja kafa.. Te dvije riječi su mi budile lijepa sjećanja, sjećanja na dane srednje škole, na dane provedene u " Del Maru " sa mojom dragom prijateljicom Elinom. Prošlo je dosta vremena otkada smo izašle iz srednje škole, otkada je svaka izabrala svoj put, ali još uvijek je rado pozovem, odemo na kafu i porazgovaramo,a kada kažem " porazgovaramo " mislim na pet -  šest sati provedenih u kafiću naše mladosti. To je jedno od onih prijateljstava koja nikada ne umiru. Osjećala sam se prijatno u Viktorovom društvu, zračio je tolikom pozitivnošću da je čak i  " jutarnjeg mrguda " poput mene uspjeo nasmijati i natjerati na razgovor. Negdje oko 10h smo napustili hotel i krenuli u zatvor. Mnogo lošije uređen od onog u Švicarskoj i mnogo bolje uređen od onog u Turskoj, to je bio moj prvi utisak. Upravnik zatvora, stariji čovjek je vrlo rado pristupio suradnji sa nama, za razliku od prve zatvorenice koju sam odabrala. Naime, ona je bila veoma težek tip i jedan od onih koji svoju privatnost čuvaju za sebe. Nisam je ni željela siliti, znala sam da tu postoji mnogo žena koje bi rado podjelile svoju priču sa mnom, tako da sam nakon kraćeg pretraživanja u rukama držala jedan dosije koji me je osvojio.

Ime i Prezime: Ruslana Cisik
Datum rođenja: 5.4.1979 god.
Mjesto rođenja: Lavov
Prestup: Ubistvo
Stepen ubistva: Prvi stepen
Spol žrtve: Muški
Broj žrtava: 1
Osuda: 18 godina.

Ruslana je ušela upravnikovu kancelariju poput dive. Uopšte nije ličila na zatvorenice koje su tu došle služiti kaznu. Onako visoka, vitka, kratke plave kose, pomalo valovite izgledala je poput manekenke. Čak i njen hod bio je graciozan, odavao je eleganciju, bez sumnje, radio se djevojci koja potječe iz bogate porodice. Ona je uradila nešto poput Elise, osim stražarke koja je dovela nju uskoro je došla još jedna noseći poslužavnik sa sokom, i keksima.
- Dobrodošli u Kazneno-povravni zavod za žene u Kijevu. Moje ima je Ruslana Cisik. - pozdravila nas je široko osmjehnuta i ispružila mi ruku.
U svim zatvorima koje sam do sada posjetila prakticirano je da između posjetioca i zatvorenika ne dolazi do fizičkog kontakta, mislila sam da će i ovdje biti tako. Malo sam nagela glavu u stranu i pogledala čuvarku koja mi je očima dala znak da odgovorim na njen pozdrav.
- Nora Ateš, novinarka. - kratko sam rekla i blago se osmjehnula.
Potom je ustao Viktor i poredstavio joj se te joj objasnio način komunikacije.
Nisam mogla da ne primjetim da ga je opasno šmekala, kako i ne bi. Već godinama je tu u zatvoru gdje osim upravnika i eventualno još nekog radnika uprave ne može vidjeti nikakvo muško. Nošalantno se smjestila u stolicu te izvadila kutiju cigareta i upalljač iz džepa, potom je ponudila i meni. Bila sam u velikom iskušenju da zapalim, inače sam pušač, ali smatrala sam da ovo trebam obaviti krajnje profesijonalno te sam je ljubazno odbila, Viktor takođe.
- Ruslana, željela bih čuti tvoju priču ? - rekla sam joj.
- Ono zbog čega sam ovdje ? - upitala je dok je dim cigarete izlazio iz njenih usta.
Dođavola, tako sam željela zapaliti.
- Da. - kratko sam odgovorla nastojeći se fokusirati na posao, a ne na dim cigarete.
- Moj život je za oči javnosti bio bajka sve dok nisam dospjela ovdje. Velike zabave, svečane haljine, skupi parfemi i visoke potpetice bili su glazura onoga što ja jesam zapravo. Potječem iz jedne od najutjecajnih porodica Ukrajine i danas dan. Imperija Cisik koji je osnovao moj pradjed, pa je potom vodio djed, i naposlijetku moj otac. Kako su se nasljednici smjenjivali imaperija je rasla. Svuda po državi pronači ćeš naše firme, holdinge i slično. Kada je moj otac došao na čelo, naše prezime je već bilo u punom jeku, za nas se znalo čak i puno dalje od Ukrajine. Već sam naglasila da je sve krenulo od mog pradjeda, pokoj mu duši, svaki od njih imao je svog nasljednika kojeg je još od malih nogu uvodio u posao, sve do moga oca. Moj otac se oženio u ranim tridesetim godinama mojojm majkom koja je bila tek nekoliko godina mlađa od njega. Ona je takođe bila djete iz bogate porodice, nisu željeli da se bogatstvo širi vani po nekim sirotinjskim porodicama pa su se mamina i tatina porodica uvezale još od kada su iz istih stupili u brak moj djed i baba. Njihovom svadbom samo su nastavljali niz. Otac je pod svaku cijenu želio je nasljednika, ali to mu se prvih godina braka nije ostvarilo. Majka nikako nije mogla da zatrudni sve do svoje trideset i pete godine, tada je zanijela i rodila mene. Nakon poroda koji je bio izuzetno težak doktor joj je rekao da više ne smije roditi, jer ako se to desi šanse da umre bile bi stopostotne. U početku to nije željela reči ocu jer je znala da je on rigorozan po tom pitanju, on je želio nasljednika, želio je muško djete. Sve do svoječetrdeset i treće godine davala mu je lažnu nadu da će mu podariti muško djete, no kada je počeo proces menopauze svima je bilo jasno da osim mene, Cisikovi, neće imati druge nasljendice. Jedne večeri dok su se majka i otac svađali ona mu je priznala da je od mog rođenja znala da neće moći više roditi, ali da mu to nikada nije željela reči jer je znala da će on sigurno da bude sa bilo kojom drugom ženom samo da bi dobio sina, makar ona bila i jedna od mnogobrojnih kurvi ispod mosta. Od tada je otac svoj gnjev počeo iskaljivati na meni, do tada me nije volio, ali nakon tog sazanja me prezirao. Cijeli život on i ja samo imali strgo poslovnu komukaciju. Jedino na svečanim progodbama bi me zagrlio kako bi drugima prikazao nepostoječu očinsku ljubav. Sa majkom je bilo drugačije, ona me voljela, istinski, al umrla je nedugo nakon što sam ja maturirala. Ja sam tada imala 19 godina. Već sam bila popularna u svijetu biznisa, kao kćer velikog Petra Cisika.  Nije mi manjkalo popularnosti, novca, ničega, osim topline doma i očeve ljubavi. Udvarača sam imala na pretek, nisam čak svima znala ni imena. Kako je vrijeme odmicalo, tenzija između mene i oca je rasla sve više. Nakon majčine smrti u njemu se porbudio nesvakidašnji gnjev. Još uvijek nije odustajao od toga da dobije nasljednika, ali želio je da on bude čistokrvi naljednik, neko ko će imati njegovu i krv moje majke. Nikada neću zaboraviti taj dan. - rekla je panično te ugasila cigaretu, a potom zapalila drugu. Došla sam kući sa neke zabave koju je prvaila moja prijateljica, a on me čekao u sobi. Pitala sam ga šta on radi tu i rekao mi je da je konačno vrijeme da dobije nasljednika. Ustao je sa kreveta i prišao mi, u očima sam mu vidjela bjes i mržnju. Snažno me zgrabio za mišice i bacio na krevat, a potom me.. silovao. Moj rođeni otac me silovao. osjećala sam se prvaljo, uništeno.. Uvijek sam znala da me ne voli, ali nisam mogla ni zamisliti da bi išao toliko daleko da siluje vlastitu kćer. Dok je zadovoljavao svoj životinjski nagon govorio mi je da ćemo imati odnose sve dok mu ne budem rodila nasljednika, to je bio momenat u kojem je moja unutrašnjost umrla. Sigurna sam da bi i išao do te mjere da ga nisam ubila. Maknuo bi me odavde negdje daleko dok mu ne bih rodila djete, a poslije bio doveo neku paćenicu kao ženu i moje djete predstavio njenim, tako da  bi on imao čistokrvnog nasljednika i oprao ljagu sa svog imena. Ali, ja to naravno nisam mogla podnijeti. Nakon što je napustio moju sobu, počela sam razmišljati kako da ga ubijem. On je bio čovjek u poznim godinama, osim što je imao silu kada bi popio plave tabletice, bio je već ohrndani starac kojeg je lahko bilo ubiti. Iste večeri kada je ubio svoju kčer u meni, ja sam ubila njega. Negdje pred svitanje kada sam bila sigurna da je zaspao ušunjala sam se u njegovu sobu. Spavao je čvrstim snom, sretan, zadovoljan u nadi da mi je već te noći napravio djete. Dobro sam osmotrila njegovo vražije lice prije nego sam dohvatila jastuk sa prazne strane njegova kraljevskog kreveta.
- Umrijećeš prokleti starče, umriječeš sada i ovdje. - to su bile riječi koje sam mu uputila prije nego sam njegovo lice pritisnula jastukom.
Počeo je da se koprca, ali vidno iznenađen nije uspjeo da odreaguje. Možda je fizički bio jači od mene, ali moja želja da ga ubijem, bila je jača od njegove za životom. Par minuta kasnije pustio je moje ruke i beživotno svoje stare, uborane šake spustio na krevet. Podigla sam jastuk sa njegova mrtva lica, izgledao je jadno, što i jeste bio. Jedan bolesni jadnik. Mogla sam iznaći milion načina da prekrijem svoje ubistvo, ali nisam to željela, jer on je možda fizički bio mrtav, ali ja sam bila mrtva iznutra. Pozvala sam policiju i prijavila ubistvo. Sve sam im ispričala i ubrzo nakon toga prebačena sam u zatvor. Vijest o tome da je Petar Cisik silovao svoju kčer koja ga je potom ubila odjeknula je kao bomba Ukrajinom. Ona i ja smo u jednoj noči srušili cijelu idilu o našoj savršenoj porodici, jedna noć je bila dovoljna za to. Zbog svega što se desilo dobila sam znatno manju kaznu za prestup kakvo je ubistvo, uz to naš porodični advokat je djelovao veoma brzo i efikasno, mada mu ja to nisam tražila. Meni više ništa nije bilo bitno, apsolutno ništa, čak i da su mi odredili smrtnu kaznu, bilo bi mi svejedeno. Ali eto, zbog velikog poštovanja prema meni i mojoj majci uradio je sve što je mogao. Osuđena sam na 18 godina i evo skoro sam odslužila kaznu, za par godina izlazim vani. - završila je i široko se osmjehnula.
Dalo se primjetiti da taj osmijeh uospšte nije iskren, ona je i dalje u dubini svoje duše patila zbog svega što joj se desilo, ali opet je zaslužila veliki respect što se ipak nakon svega može nasmijeti, makar to bio i izvještačen osmijeh.
- Kako ti danas, nakon toliko godina pada sve to što si preživjela ? - upitala sam.
- Život ide dalje, idem i ja s njim. Naravno, to je nešto što je obilježilo moj život i čega ću se uvijek sjećati, ali trudim se gledati naprijed i odganati crne misli.
- Šta se desilo sa Vašom imperijom nakon što si završila ovdje ?
- Preuzeo je moj ujak, mamin brat, on je vodio sve ovo vrijeme.
- Jesi li u kontaktu sa nekim od tvoje porodice ?
- Da, u kontaktu sam sa maminom familijom, sa očeve ionako nemam nikog osim nekih dalekih rođaka koji žive negdje u svijetu.
- Izgleda da si ti ovdje povlaštena zatvorenica, je li to zbog toga što si Cisikova ili ?
- Djelom je zbog toga, ali djelom i zbog svega što sam preživjela, ovdje me prvenstveno poštuju zbog onoga što je uradila Ruslana, a ne zbog onoga što nosi prezime Cisik.
- Šta planiraš nakon što izađeš odavde ?
- Uzeću svega par miliona od ujaka i otići ću negdje u svijet gdje ću započeti novi život, negdje gdje me niko ne zna, a njemu ću ostaviti ono što mi po pravilu pripada, svoje naslijeđe. - završila je gaseći cigaretu.
Pogleda sam u Viktora i on mi je očima dao znak da se polahko priremimo za odlazak. Sve što smo imali za reči bilo je rečeno. Još jednu tešku priču mogla sam pridružiti svojoj rubrici onih kojih sam do sada saznala.
- Nakon svega što si mi ispričala vjeruj mi da ti se divim i da te, kao i svi ovdje, poštujem, poštujem te zbog toga što si Ruslana, a ne Cisik. - rekla sam osmjhenuvši joj je.
- Hvala ti, lijepa. - rekla je u ustala sa svoje stolice.
Ovaj put ja sam njoj pružila ruku na što mi je ona gostoprimivo uzvratila.
- Hvala ti što si mi otvorila dušu. - iskreno sam se zahvalila.
- Nema na čemu. - rekla je i slegnula ramenima. - Hvala ti što si bila moj gost ovdje. - dodala je kraljevski.
Nakon što se i Viktor pozdravio sa njom napustili smo ovaj zatvor. Do sada sam na svaku priču imala neki komentar, ali na ovu, zaista nisam. Ovo što je Ruslana proživjela je veoma teško i jedino što mogu reči jeste da je ona jaka, hrabra i divna žena, jedna graciozna ličnost, jedna prava legenda..

Pilići, imate novu priču, priču iz Ukrajine. Stisnite vote i napišite mi vaše iskreno misljenje, to mi puno znači. :D <3