Žene Ubice

Priča Alexandre Rosii

Italija je fascinirajuća zemlja. Toliko prelijepih gradova koje bih mogla posjećivati danima. Rim, Venecija, Verona, Milano.. Od moje i ne baš tako velike novinarske plate mogala sam si priuštiti odmor ovdje nakon što bih 2 godine štedila, no evo dobila sam priliku posjetiti ovu državu bez da sam išta štedjela. Do duše, ja ovdje nisam došla na odmor, zato sam se nakon što sam se odmorila do puta odmah zaputila u najveći italijanski zatvor koji se nalazio u samoj srži ove zemlje, u Rimu.
Ovoga puta trebao mi je prevodioc, pošto nisam govorila italijanski, a slabo ko od Italijana je govorio engleski. Pijero Ricci bio je mješanac. Majka mu je Hrvatica, a otac Talijan, tako da sam imala sreće što se ticalo toga. Naravno, moj urednik mi je pomogao oko pronalaska odgovarajučeg prevodioca, u globalu, on je bio taj koji je završavao sve tehničke stvari.
Negdje oko 11h sati našla sam se sa Pijerom ispred hotela u kojem sam odsjela, a potom smo se uputili u zatvor.
Čim smo zakoračili unutra imala sam osjećaj da je ova gradževina sagradžena stolječima prije. Nekako kao da sam se našla u sred prahistorijskog dvora u kojem je živjela Katarina Mediči.
Ni ovdje nismo imali problema oko dobivanja dozvole za razgovor sa ubicom, naravno, ukoliko bi ona pristala na to.
Prijero je bio veoeoma precizan i tačan prevodilac, tako da osim što smo gubili malo više vremena na međusobnu komunikaciju, sve ostalo je išlo popilično glatko.
Uz to, saznala sam i da moj predosjećaj u vezi ovog mjesta bio osnovan. Naime, radilo se o areni u kojoj su se prije mnogo godina borile životinje i gladijatori. I mada je bilo preuredženo na moderan način, kako sam već rekla, odisalo je nekom posebnom pričom. Nije se radilo o vili Medičijeve, ali je takođe bilo veoma značajno mjesto.
Pomno sam pregledala svaki dosije, a onda sam izabrala koju ženu želim da intervjuišem. Radilo se o osobi koja je imala poprilično zanimljivu priču i ja sam željela da je ona podjeli sa nama. Ona je bez imalo premišljanja pristala na razgovor i time već jednim djelom otvorila vrata u svoj život.

Ime i Prezime: Alexandra Rosii
Datum rođenja: 9.7.1982
Mjesto rođenja: Firenca - Italija
Spol: Ženski
Prestup: Ubistvo
Stepen ubistva: Prvi stepen
Spol žrtve: Muški
Osuda: 20 godina

Ovoga puta nisamo dobili tu privilegiju da razgovaramo u uredu, ali smo zato dobili dozvolu socijalne radnice koje je pomagala zatvorenicama da se obuče za neki zanat, da bi kada izađi iz ovog mjesta mogle pristojno zaradživati za svoj život da porazgovaramo u njenoj kancelariji.
Pijero i ja smo se već smjestili kada je stražarka dovela Alexandru. Odmah sam primjetila da ima lisice na rukama. 
Rekla sam Pijeru da je zamoli da joj skine licice kako bi se i ona, a i mi osjećali komontnije. Uz malo oklijevanja, ipak je uspjeo ubjediti da je sasvim bespotrebno da za vrijeme razgovora na rukama nosi lisice jer bi joj vjerovatno stvarale i osjećaj nelagode.
Alexandra je sjela preko puta mene, a stražarka je stajala kao kip iznad nje. Ono što sam primjetila jeste da se radi o veoma lijepoj ženi, poprilično zgodnoj i seksipilnoj uprkos njenoj zatvoreničkoj odjeći. No pogled je odavao. Bio je previše bolan, previše tužan i osvetnički, krvnički.
- Dobar dan, ja sam Nora Ateš. - predstavila sam se.
Naravno, Prijeo je sve to prevodio, tako da je bespotrebno naglašavati kojim putem smo komunicirale.
- Ja sam Alexandra Rossi. - odgovorila je.
I glas joj je bio jednako tužan i bolan kao i pogled, ova žena je definitivno preživjela veoma tešku priču koja je ostavila dubok trag na njoj.
- Ovdje sam zbog onoga što Vam se desilo, zbog onoga što ste uradili. - rekla sam.
- Direktor mi je rekao. - odgovorila je. 
Ponovo sam izvadila svoj diktafon i prazni papir iz fascikle, pripremila sam se da saslušam Alexandru i da zapišem ono što mi bude rekao Pijero. Zamolila sam ga da prevodi sve od riječi do riječi, jer sam željala da ovo bude uvjerljiva i autentična priča, onakva kaku je Alexandra doživjela i kako je osjeća.
- Slušam Vas. - rekla sam joj i uzela metalnu hemijsku u ruku.
- Jesi li ikada doživjela da te zabranjeni čovjek poželi ? - pitala me.
Shvatila sam zbog čega me ovo pitala jer sam već pročitala njen dosje, ali odlučila sam da igram i pričam na njen način. 
- Ne, nisam. - odgovorila sam.
- I bolje ti je. - rekla je i usiljeno se osmjehnula podignuvši jednu obrvu. - Moja priča nije imalo jednostavna i nije nimalo lijepa. - završila je.
- Ja sam baš zbog toga ovdje, ja želim da te saslušam. - odgovorila sam nagnuvši se preko stola kako bi izgledala zainteresirano, što i jesam bila.
Duboko je uzdahnula i uzela predah od par minuta kako bi smogla snage da započne pričati. Strpljivo sam čekala jer sam već uanprijed znala da je ova žena preživjela pakao od života.
- Otac je umro kada sam imala petnaest godina. - započela je. - To je najgore vrijeme za gubitak roditejlja. Bila sam tinejdžerica koja je trebala proživljavati svoje preve ljubavi, čiji je otac trebao prjietiti svakom dečku koji bi mi slomio srce, no ja nisam uspjela doživjeti ništa od toga. Majka i ja smo ostale same. Ona do tada nije radila, otac je bio terneski radnik, zarađivao je jako dobro, tako da nije bilo potrebe da i ona radi. Ja sam većinu vremena provodila u školi i sa prijetljicama, dok je ona išla na kafe sa svojima, na manikuru, pedikuru, u saunu i slično. Otac je veoma malo vremena provodo kući, no kada bi bio tu trudila bih se da svaki trenutak provedem s njim. Voljela sam ga jako, kao što svako djete voli svoga oca. 
Majci je teško palo kada je morala da pronađe posao, naravno, kome bi odricanje lenčarenja po cijeli bogovetni dan lahko palo. Najviše je mene krivila za to. Bila sam maloljetna i još uvijek školarac, morala me finansirati i u tom periodu počela je da osjeća mržnju prema meni. Nikada nismo imale neki odnos majke i kćerke, kako sam rekla, ja sam više bila sa svojim drugaricama, a ona u kozmetičkim salonima.
Zaposlila se u nekom hotelu kao konobarica. Znala je raditi i do dvanaest sati dnevno. Ako je ranije nisam često viđala, tada sam je viđala jos rijeđe. Uzbrzo je sva glazura koju je toliko dugo njegovala spala. Njeno lice je za par mjeseci ostarilo, ruke su se uborale, izmršala je. 
Završavala sam četvrti razded srednje kada je dobila unaprijeđenje. Postala je zamjenica direktora hotela u kojem je do juče radila kao konobarica. Sve to mi je bilo čudno, ali kada god bih je upitala šta je na stvari, rekla bi mi da brinem svoju brigu. Znala bi me i prekoriti time što se usuđujem propitivati je, a živim na njen račun. Moju majku je bilo teško za shvatiti, ali sam sam je uvijek pravdala time što nije preboljela očevu smrt.
Jednog dana pravo iz škole otišla sam majci u hotel. Moju matursku haljinu poslali su tamo jer je rekla da će tamo izvršiti uplatu. Naravno, kao i svaka djevojka odmah sam potrčala da vidim kako će mi haljina pristajati, ali ono što sam zatekla automacki me natjeralo da zaboravim zbog čega sam došla.
Na recepciji su mi rekli da je ona u svojoj kancelariji, popela sam se gore i uzbdženo otvorila vrata, a prizor koji me dočekao, zaledio mi je krv u žilama.
Moja majka se jebala sa vlasnikom hotela i to na radnom stolu. Tada mi je bilo jasno odakle to unaprijedženje, odakle silni novci i moja Gucci-eva haljina. 
Prije nego što je uspjela da odreaguje ja sam se okrenula i trčečim korakom napustila hotel, no nešto sam ipak uspjela da ugrabim prije odlaska.. Taj čovjek je bio teški perverznjak i pedofil. Spavao je sa mojom ženom koja je najmanje petnaest godina bila mlađa od njega. Imao je bolestan pogled. Jednostavo je bio odvratan.
Čim sam stigla kući spakovala sam svoje stvari i napustila kuću. Jedino mjesto za koje sam znala u tom trenutku bila je kuća mog dečka. On je takođe bio moje godište, išli samo u istu školu i trebali smao skupa maturirati. Kada sam mu ispričala šta se desilo, ona je odmah razgovarao sa svojim roditeljima koji su mi dozvolili da ostanem kod njih koliko god vremena mi je potrebno.
Majka me dolazila tražiti, ali svaki put sam odbila da pričam sa njom. Gadila mi se sama pomisao da je nakon mog oca mogla da se preda tom dedi. Oduvjek sam znala da je imala niske principe, ali nikada nisam mogla zamisliti da je toliko beskrupulozna.
Kada je shvatila da ne želim pričati sa njom, odlučila me sačekati ispred škole, tada je, naravno, pukla bruka. Svi moji prijatelji, pa čak i oni koji me nisu ni znali pričali su o meni, gledali me s podsmjehom, najbolje prijateljica počele su mi okretati leđa, svi, osim Bruna, mog dečka.
Stavljanje do znanja majci da ne želim čuti za nju nije bilo kraj moje nočne more, naprotiv, ona je tek počela. 
Jedne večeri, nakon polaganja maturskog ispita kući sam se vraćala sama. Odjednom se ispred mene našao veliki crni džip. Iz njega su izašle dvije gorile i strpale me unutra, gdje sam pronašla još veće iznenađenje.
To je bio on, direktor i vlasnik hotela.
Odmah me startao, počeo je da me dodiruje i koliko god sam se opirala, još uvijek je bio jači od mene. Došli samo do neke usamljenje kolibe u koju me bukvalno rečeno uvukao. Oni što su me strpali u auto, ostali su vani da stražare.
Znala sam šta mi sleduje i isto tako da je bilo kakvo opiranje uzaludno. Te noći sam silovana. Silovana od strane čovjeka koji je bio stariji od mene trideset godina stariji. Čovjek koji je spavao sa mojom mamom, sada je silovao mene. Ponašao se kao životinja, njegove usne i ruke gmizale su mojim tijelom kao najotrovnija zmija. 
Jedina utjela mi je bila što mi to nije prvi put. Već sam prije spavala sa Brunom i njemu sam podala ono najvrijednije što sam imala. Taj skot se možda i ponadao da sam djevica, ali i razočarao se kada je uvidjeo da nisam. 
Dok se on praznio u meni vraškim nagonom pogledom sam uhvatila makaze koje su stajale na komodi ispred kreveta. Odmah mi je glavom prostrujala misao ubistva. Nisam se dugo premišljala, moj život ionako više nije imao nikakvog smisla. Jedino lijepo što sam imala bio je Bruno, a vjerujem da bi i njemu bilo teško prihvatiti me nakon što sam bila žena drugog čovjeka. Možda bi i prešao preko toga, ali ja ne bih mogla. Nikada ne bih mogla zaboraviti tu prokletu noć i nikada nisam. 
Sačekala sam da zaspe tvrdim snom, a onda sam polahko ustala iz kreveta i uzela makaze. 
Prije negošto sam mu ih prvi put zabila u stomak, probudila sam ga da pogleda smrt u oči. Ne znam koliko puta sam mu ga probila, ali znam da sam nakon par minuta plivala u njegovoj prljavoj krvi, i on takođe. Potpuno beživotan ležao je u krevetu i ja sam sjedila na njemu. Shvativši da je mrtav vrisnula sam iz sveg glasa. Tada su u kolibu ušli oni što su čuvali stražu.
Već sutra dan obajvljena je njegova smrt, a ja sam završila u pritvoru. Mjesec dana kasnije dobila sam presudu. Ni manje ni više nego dvadeset godina. 
Majka je u početku stalno dolazila da me posjećuje, no kako sam odbijala njene posjete prestala je da dolazi. Nisam joj mogla oprositi, nisam. - završila je tužno.
Ova priča je zaista potresna i samo onaj koji ima kameno srce mogao bi ostati imun na nju. 
Nakon što je Pijero preveo posljednje riječi, brzo sam obrisala suze koje su krenule niz moje lice, te sam se potrudila da se što prije saberem.
- Misliš li da ćeš ikada oprostiti majci ? - upitala sam je.
- Čisto sumnjam. - odgovorila je slegnuvši ramenima.
- Šta je bilo s Brunom ? 
- Posljednje što sam čula jeste da se oženio i odselio u SAD.
- Dakle, sama si ?
- Potpuno.
 - Ostalo ti je još pet godina kazne, šta planiraš poslije ?
- Otići ću odavde, otići ću što dalje od Italije, za ovu zemlju me ne vežu lijepa sjećanja. - rekla je iskreno.
- Neću te ni pitati da li si se ikada pokajala jer vjerujem da nisi.
- Nisam, niti ću. Da se opet rodim i da ponovo isto doživim ponovo bih učinila isto, bez premišljanja. Nadam se samo da taj skot trune u paklu. - u njenom glasu javio se gnjev.
- Alexandra, - rekla sam polahko - hvala ti što si pristala na ovaj razgovor. Od srca ti želim da što prije izađeš odavde i započneš novi život.
- Zadovoljstvo je moje, Nora. - odgovorila je i blago mi se osmjehnula.
Prijero i ja samo napustili zatvor, odmah pošto samo zavrršili priču sa Alexandrom. Direktor je imao stranku tako da mu nisam mogla zahvaliti lično, ali zahvale sam poslala po stražarki koja je čuvala Alexandru. 
Čak i nakon povratka u hotel razmišljala sam o ovoj zatvorenici. Bila sam užasno potresena njenom pričom, kao i Evinom, a tek sam bila na početku. Ako se ovako osjećam sada, šta će biti kada budem privodila ovo svoje putavanje kraju. Nemam pojma, samo znam da me čeka još mnogo država, još mnogo žena, još mnogo priča..

Pilići, ovo je druga priča koju je proživjela Alexandra Rosii. Kako vam se dopada ovo što sam napisala do sada. Molim Vas, potrebno mi je vaše najiskrenije mišljenje.