Žene Ubice

Priča Vlatke Šper

Hrvatska, Dubrovnik. Predivan grad pod zidinama koji je jedna od glavnih atrakcija za turiste. I sama sam lično jako voljela ovaj grad, nekako je uvijek odisao posebnošću koja ga je činila ljepšim od ostalih Hrvatskih gradova. Ne kažem da i drugi nisu lijepi, no Dubrovnik je Dubrovnik. Što je Sarajevo Bosni, što je Novi Sad Srbiji, to je Dubrovnik bio Hrvatskoj. Nisam mogla odoljeti čarima ovog grada te sam prije posla odlučila proveti nekoliko dana odmarajući se na predivnoj plavoj pučini ovog grada. Ovaj grad me na neki način podsjećao na svojvremeni Stambol, za vrijeme vladavine " Osmanskog carstva ", možda to i nije bilo tako, ali ja sam ga tako vidjela. Ulice su odisale  vedrinom, ljudi su bili razdragani i veseli, a tek taj njihov dijalekt jezika. O moj Bože, mogla bih ih slušati danima. Zvučali su tako simpatično, tako slatko. Koncept jezika je bio gotovo isti kao kod Bosanskog, ali oni su mu tim svojim akcentom dali sasvim drugu čar. Par dana odmora, ali onda je došlo i vrijeme za rad. Spremila sam se i zaputila u " Okružni zatvor Dubrovnik. " Tamo sam naišla na toplu dobrodošlicu kao i u svim Balkanskim zatvorima do sada. Uz maksimalnu pomoć i podršku koju su mi pružili vrlo brzo sam mogla pristupiti radu. Desetine dosijea je čekalo na pregled, a ono što Vam moram priznati jeste da sam ovdje imala najveću dilemu. Bio je toliko žena, sa toliko dobrih, originalnih priča i sigurna sam da bi se svaka mogla uklopiti u moj koncept po kojem sam se vodila od početka do kraja, ali nešto po čemu sam ja bila prepoznatljiva je to što nikada nisam kršila postavljenje norme, pa sam se tako radije mučila satima odabiruću priču, nego prekršila redoslijed kojim sam do sada radila. I znate što se desilo ? Desilo se to da se nisam mogla odlučiti, tako da sam morala kao malo djete ići na ono eci, preci pec.. I tako slučajnim odabirom slijedeća priča koju sam dobila bila je neprevazidžena u ženskim namjerama. Kroz slijedeću priču ćete shvatiti do koje granice su žene spremne da idu.

Ime i Prezime: Vlatka Šper
Datum rođenja: 29.8.1969
Mjesto rođenja: Opatija
Spol: Ženski
Prestup: Ubistvo
Stepen ubistva: Drugi stepen
Spol žrtve: Muški
Osuda: 17 godina

Drugačije od dosadašnjih zar ne ? Taj drugi stepen Vam je privukao pažnju, ali ne birnite se, nakon što Vlataka ispriča svoju priču shvatićete zašto je u pitanju drugi stepen. Ova četrdesetpetogodišnjakinja izgledala je, da se ne lažemo kao milion dolara. Bila je godište moje majke, no izgledala je puno mlađe od nje. Naravno, od ugledne loze, za uglednog advokata udata, lagodan život, dijamanti, brilijanti. Drugačije se nije moglo ni očekivati. 
- Vlatka Šper. - predstavila se nakon što se smjestila u svoju stolicu.
- Nora Ateš, drago mi je. - uzvratila sam.
- Kada je upravnica razgovara sa mnom rekla mi je da praviš reportažu o ženema koje su počinile ubistva, je li tako ? - pitala je.
- Da, tako je.
- Ali ja nisam nikoga ubila. - rekla je uz ironičan osmjeh.
- Ali si naručila ubistvo svoga muža i platila ga, to ti ga dođe kao isto. - odgovorila sam pobjednosno.
- Ako ti tako kažeš. - odmahnula je rukom.
- I možemo li početi sa pričom ?
- Naravno, kada god želiš.
- Želim sada. - rekla sam i upalila diktafon.
- Potječem iz bogate porodice i kao takva morala sam se udati za nekoga ko je dostojan mene, moga imena, mene same, ali znaš kako to obično bude. Izbirač - otirač. Na kraju sam završila sa jednim obićnim žigolom koji je iskako iz kreveta u krevet svakoj ženi kojoj je mogao, do duše, bio je vrsni advokat, vodio je velike poslove, bio je veoma bogat, uspješan, uz to još i jako zgodan. Moji roditelji nisu bili baš za to da se udam za njega, jer osim dobre reputacije, pratio ga je i loš glas o tome da je ženskaros, ali šta je bilo reći ? Ja sam se zaljubila i nisam vidjela nikog osim njega. Vjenčali smo se kada sam imala 25 godina, on je tada imao 30. Bio je pet godina stariji od mene što meni uopšte nije predstavljano nikakvu smetnju, naprotiv, oduvijek su me privlačili nešto stariji muškarci, a on, on bješe savršen, kao krojen za mene. I eto tako.. velika svadba koju su ispratili svi mediji Hrvatske, a onda medeni mjesec na Havajima koji je trajao mjesec dana. E sada opet dolazimo do jedne poslovice iz naroda. Kad prođe medeni, dolazi jebeni. Nije kako treba prošla ni godina dana od našeg vjenčanja, a on je već počeo da se švalera. Pokušala sam ga obuzdati, ali nisam mogla. Varao me gdje stigao i kad je stigao, a tek kada mi je ukrhao djecu, tek tada se raskalašio. Ja sam bila vjerna domaćica i sjedila kod kuće, a on se švalerao. Pred ljudima sam se pravila luda, svi su me ogovarali. Iza leđa su mi pričali svakojake priče, a ja sam se smješila kao idiot na sve to. Godine su prolazile, a ništa bolje nije bilo, naprotiv, samo gore. Moji roditelji su umrli i više nisam imala nikoga ni da stane iza mene. Sa smrću mojih roditelja zatrala se i loza Marulin. Ja sam im bila jedinica, a kada sam se udala uzela sam muževo prezime i tako, jedino što sam imala od njih je uspomena. Do duše, ostalo mi je naslijeđe, ali ne toliko veliko koliko sam ja željela, koliko sam zaslužila. Jedne večeri predložila sam mužu da uzme policu osiguranja za mene i našu djecu, rodila sam mu blizance. Kao i uvijek, izigravala sam dobru ženu koja se brinula za budućnost svoje djece, no ja sam imala druge namjere. I uspjela sam ga ubjediti, uplatio je policu osiguranja koja je iznosila čak 3.000.000 eura. To mi je bio sasvim dovoljan motiv da ga smaknem sa lica zemlje, da mu naplatim za svih onih 12 godina koliko sam morala poginjati glavu pred svijetom i praviti se da ne vidim ono što su svi drugi vidjeli. Do tada sam bila samo jedna obićna domaćica sa njegovim kreditnim karticama, ali u tom osiguranju vidjela sam izlaz, vidjela sam svoj spas. Imala sam 3 miliona razloga da ga ubijem, jer na kraju krajeva, više je vrijedio živ nego mrtav. Naravno, žena mog kalibra nije mogla dopustiti sebi da to uradi sama, već sam platila druge ljude da to urade. U to vrijeme moj muž je radio u nekoj firmi gdje je bukvalno preuzeo posao drugom advokatu, on je postao moj saveznik. Obećala sam mu dobru isplatu ukoliko bi se postarao za sve to. Njemu je osveta bila sasvim dovoljan motiv, nije ga mogao smisliti očima i moja ponuda je došla kao naručena. Ja sam plaćala, a on je obavio sve drugo. Pronašao je ljude koji su obavili sve ono što je trebalo da se obavi. Pronašao je kriminalce koji su ubili moga muža, ali koliko su bili dobre ubice toliko su bili i nespretni kreteni. Policija im je vrlo brzo ušla u trag, a oni su odmah odali advotaka koji im je platio. Čim su njega priveli odmah su znali da on nije čovjek koji bi sručio toliku lovu za nečije ubistvo još zbog osvete što je ostao bez posla, uostalom on nije imao taj novac i tako.. Onda je on izdao mene, tada smo se svih četvoro našli u čuzama. Oni koji su pucali dobili su veću kaznu, ali neznatno, možda dvije ili tri godine više, a ja i advokat koji smo bili glavni akteri dobili smo po 17 godina robije. Sedamnest godina, kao da mi nije bilo dovoljno onih 12 koje sam provela kao očajna domaćica. To je ja nagrada za sve. Mrzim ovaj svijet, ovu šugavu rupčagu i sve što me okružuje. - završila je puna prezira.
Kada je rekla da je je ona žena drugog kalibra, bila je u pravu. Ja sam do sada upoznala toliko drugih žena i toliko zatvorenica, ali nijedna nije bila ovakva kao ona. Ponosna, gorda, bjesna. Nekako sam stekla utisak da je možda to zbog toga što ga ona nije ubila vlastitim rukama, da jeste možda bi joj bilo lakše, kao što je i svim ubicama do sada. Uz to, ona još nije postigla svoj cilj, nije dobila te pare već je dospjela u zatvor. Sigurno joj je bilo jako teško zbog toga.
- Kaješ li se zbog toga što si uradila ?
- Ne ! Naprotiv, da mogu vratiti vrijeme ponovo bih ga ubila, ali vlastitim rukama, da makar znam za šta ležim u zatvoru !
BINGO !
Moje sumnje su upravo potvrđene. Definitivno sam napredovala u procjenjivanju ljudi otakako sam počela rad na ovim pričama.  
- Šta je bilo sa tvoijm sinovima ?
- Baka i djed su preuzeli starateljstvo nad njima. Trenutno žive u Rijeci pod njihovim okriljem.
- Kako su oni reagovali na sve to ?
- Oni, zapravo, ni ne znaju šta se u stvari zbilo. Znaju da im je otac ubijen, ali ne znaju da sam ja naručilac ubistva. Za mene misle da sam otišla na neko lječenje u Ameriku i da će to potrajati par godina.
- Hoćeš li im ikada reći istinu ?
- Sve i da ja ne budem, baka i djed hoće. To su otac i majka mog muža, moji baba i djed su davno umrli. Oni će im sigurno jednog dana sve reći i trudiće se da ih okrenu protiv mene.
- A ti ćeš se vjerujem boriti da tako ne bude ?
- Uradiću sve što je u mojoj moći. Ostala sam bez novca, neću i bez sinova.
- Šta je na kraju bilo sa tim ovcem ?
- Naslijediće ih moji sinovi kada postanu punoljetni.
Ovo već postaje diskutabila tema. Boriće se za sinove, ali nisam sigurna da li zbog njihove ljubavi ili zbog novca, jer žene poput nje spremne su na sve, u to sam bila sigurna. Kako god, došlo je vrijeme da zaključim ovu priču.
- Ja ti želim sve najbolje u svakom slučaju. Hvala ti što si pristala na razgovor.
- Nema na čemu i hvala tebi. 
Sačekala sam da je stražarka odvede, a onda sam se pozdravila sa upravnicom i napustila " Okružni zatvor Dubrovnik. "
Sjela sam u jedan kafić na obali i razmišljala o svemu što sam maloprije čula. Ovo je stvarno bila drugačija priča u svakom kontekstu, no opet toliko česta u današnje vrijeme. Postoji mnogo žena poput Vlatke, koje su spremne čak i da ubiju zbog novca. Jadno je to što sam se cijeli život svodi na novac i materijalno bogatstvo, jadno jer ćemo na kraju svi praznih ruku otići na onaj svijet. Niko sa sobom neće ništa ponjeti, no nekim ljudima to je teško, to je, ustvari, ne moguće dokazati. 

Pilići, priča iz Hrvastke. Šta mislite o Vlatki ? Kako Vam se dopada ova mala promjena načina ubistva ? Votajte i komentirajte, pišite mi vaše iskreno mišljenje, to mi mnogo znači. <3

NAPOMENA:

POSTAVILA SAM NAJAVU ZA NOVU PRIČU " ZABRANJENO VOĆE. " IMATE NAJAVU, IMATE TARILER PA POGLEDAJTE I RECITE MI ŠTA MISLITE. VAMA JE TO PAR MINUTA, A MENI MNOGO ZNAČI. <33