Žene Ubice

Priča Adeline Auer

Negdje dolje južno. Iz Švedske sam otputovala u Njemačku. Pa sada, i prije sam bila tu, ali bila sam samo u Minhenu. Izvjesno vrijeme kćerka mamine prjeteljice je živjela tamo, pa sam tako nekada, za vrijeme raspusta odlazila par puta kod nje. Loša strana je bila i to što sam pretežno putovala avionom i nisam mogla čak ni u prolazu iz busa osmotriti ovu državu. Berlin. Pa šta znam. Dojadilo mi je više pisati o gradovima kako su lijepi jer su to svi bili u globalu, na neki svoj način. Ali Berlin je imao to nešto, pogotovo u doba sivila, u ovo vrijeme kada nije dan, a nije ni noć, u ono svitanje. U tom periodu podsjećao me pomalo na one gradove sa Bilskog Istoka. Koliko god se to Vama činilo čudno meni je tako izgledalo. Dva dana po dolasku krenula sam sa poslom. Adolfa Schluz je bila moja saputnica u ovoj priči. Imati prevodioca u ovoj zamlji i to osboa koja je kao drugi strani jezik učila njemački, bila je i više nego čudna stvar, ali ja ga nisam znala i nisam se stidjela to reći. Kada sam dobila njemački u petom razredu osnovne pa moglo bi se reči i da mi je išao dobro, a onda, do kraja osmog razreda promjenila sam više od 5 profesorica i svaka je predavala na svoj način, što je bilo najgore nijedna nije predavala na razumljiv način djeci čija svijest i razum još nisu dovoljno razvijeni da bi razumjeli stručnu treminologiju. Po upisu u srednju školu, učila sam samo jedan strani jezik i odabrala sam engleski. Što je sigurno, sigurno je, mada da sam željela mogla sam upisati kurs i naučiti taj jezik, ali da se ne lažemo, nisam imala volje. Njemački jezik mi je bio najodvratniji jezik koji sam ikada čula i isto tako sam sigurna da je za isti taj rekao da je lijep niko nikad. Adolfa je bila žena srednjih godina, tipična " žuta " Njemica, onižeg rasta i zdepaste građe. Nemam pojma, ali Njemice su mi se uvijek činile kao najružnije žene Evrope, a ni sa muškarcima nije bilo drugačije. Plavi momci nisu bili moji tipovi, a jedini Njemac koji mi je imao gotivan izged bio je golman Njemačke fudbalske reprezentacije Manuel Neuer. Dok smo išli ka zatvoru Adolfa mi je usput pokazivala najvažnije građevine i na taj način sam se malo po malo upoznavala sa glavnim gradom Njemače. Po dolasku u zatvor, kao i uvijek do sada, odradili smo uvod u protokol, ali problem je izbio u momentu kada se upravnik vratio i rekao da zatvorenica koja je trebala doći na razgovor odbila to da uradi. Odmah sam uzela dosijee i potražila kandidatkinju za novu priču i vrlo brzo sam je našla. Nakon serije nešto starijih žena na red je ponovo došla jedna mlađa osoba koju ćete uskoro upoznati.

Ime i prezime: Adelina Auer
Datum rođenja: 12.8.1983 god.
Mjesto rođenja: Berlin
Spol: Ženski
Prestup: Ubistvo
Stepen ubistva: Prvi stepen
Spol žrtve: Muški
Osuda: 20 godina.

Već sam vam rekla da mi Njemice uopšte nisu bile gotivne po ljepoti, pa čak mi ni Adelina nije bila nešto naročito lijepa na onoj slici u dosijeu, ali kada je ušla u ured izgledala je potpuno drugačije nego na fotografiji. Bila je bez šminke, vidno umorna od udaraca bičem koje joj je zadavo život, ali bila je lijepa, čak neobično lijepa za jednu Njemicu. Ona čak nije bila ni tipična plavuša, bila je ridžokosa djevojka, ne tako krupne i ne tako sitne građe, baš obako u proporcijama.
- Zdravo Adelina, moje ime je Nora Ateš. - znala sam toliko njemačkog da sam se mogla pozdraviti sa njom.
- Adelina Auer. - odgovorila mi je.
Potom je Adolfa uputila na način komunikacije i u ono šta ona treba reći, a onda sam ja u dogovoru sa mojom prevoditeljicom mogla otpočeti konverzaciju.
- Izvoli Adelina, slušam te. - rekla sam.
- Znam da smo mi ubice u očima javnosti uvijek krive za sve, ali u mome slučaju i ja sam bila nečija žrtva i zbog toga sam postala to što jesam, ubica, - napravila je kratak uvod u priču. - Udala sam se sa svojih dvadeset i sedam godina, nakon povratka sa studija iz Amerike i nakon što sam našla dobar posao. Željela sam biti nezavisna žena. On je bio također radnik u toj firmi gdje sam se ja zaposlila. On je bio strateški menadžer, a ja računovođa. Provodili smo dosta vremena skupa i tako smo se upoznali, počeli se družiti, a onda smo se odlučuli i na veći korak. Stupili smo u vezu. Majka se protivila našoj vezi pošto je on bio deset godina stariji od mene, ali zaboga, kao da je to neka razlika. Ja sam ga voljela, voljela sam njegovo shvatanje i pogled na život, smisao za humor, voljela sam način ophođenja prema meni i godine su mi bile najmanje važne. Nakon godinu dana zabavljanja vjenčali smo se i ja sam se, naravno, preselila u muževu kuću. To je bila velika porodićna kuća koja im je ostala iza roditelja. Živjeo je sa bratom koji je bio godinu dana stariji od mene. U globalu, nisam imala problem sa njim, kuća je bila ogromna, imala je tri sprata i mi smo živjeli na prizemlju dok je on živjeo na gornjem spratu, sam. Bio je sušta suprotnost svome bratu. Živjeo je raskalašenim životom, volio je zabave, alkohol, sve ono što su voljeli mladi. Svake noći bi dovodio drugu djevojku kući ili se nikako ne bi vraćao jer je prespavao kod neke od onih kurvetina koje šire noge više nego ruke. Miran i skaladan život imala sam svega dvije godine, a onda mi se sve jedne večeri sve okrenulo naopačke. Moj muž je bio na poslovnom putu i ja sam bila sama kući. Te večeri moj djever se vratio mrtav pijen kući i priznao mi ljubav. Mislila sam da priča gluposti pod utjecajem alkohola, ali kada se otrijeznio i ponovo mi ponovio iste riječi bila sam šokirana. Ja sam bila žena njegova brata i voljela sam svog muža, bila sam njegova snaha, a on mi je tako bestitno izjavljivao ljubav. Nisam ništa željela reći mužu jer sam se bojala njegove raakcije, a on me neprestano proganjao, uprkos tome što sam mu rekla da ne želim ništa sa njim. Nije prestajo, nije odustajao. Živjeo je u ubjeđenju da i ja njega volim, da i je njega želim. Prvom slijedećom prilikom kada smo ostali sami on je iskoristio priliku da me dobije. Sigurna sam da mi je te večeri nešto sipao u piće, jer se ujutro nisam ničega sjećala.. Osim da.. Pila sam sok u salonu, otišla u WC, kada sam se vratila on je sjedio na fotelji i aludirao mi na to da popijem sok, nisam ni posumnjala da mi je nešto stavio, ali sam sigurna da jeste i tako sam popila piće do kraja. Nakon toga sam se probudila u svom bračnom krevetu i on je ležao pored mene. Bili smo potpuno goli i bilo je jasno šta se desilo protekle noći. Nisam mogla da vjerujem šta sam uradila, šta sam napravila. Spavala sam sa bratom moga muža, počinila sam neoprostiv grijeh. Tada se i on probudio sav srećan, naravno, potvrdio je ono što sam i sama znala, spavali smo. Zaprijetila sam mu da ću sve reći mužu, ali on je meni zaprijetio da će reći da sam sve to uradila samovoljno što je u globalu izgledalo tako. Nije bilo dokaza da mi je nešto uradio, ali ja znam da pri zdravoj pameti nikada ne bih prevarila muža. Od tog dana počinje moja nočna mora, ucjenjivao me sexom, uvijek kada bi on želio ja sam morala da budem sa njim i jednostavno jednom mi je pukao film. Dok je jedne noći spavao posula sam ga po licu i spolnom organu solnom kiselinom,  a zatim i po cijelom tijelu. Izvadila sam šibicu i zapalila ga. Ubrzo je moj muž stigao sa posla i sve sam mu ispričala, on je potom dobio infarkt i podlegao, a ja sam završila u zatvoru, osuđena na 20 godina zatvora i ostala sam potpuno sama,  više nikoga nemam.
Sada sam shvatala njene uvodne riječi. Ona jeste ubica, ali nije ona kriva za to što je postala. Kriv je onaj kojeg je ubila, jer je on natjerao na to.
- Adelina, tvoje rane su još uvijek sviježe, prije svega godinu dana desilo se sve to, kako ti se sve to sada čini kada se osvrneš unazad ? - pitala sam je.
- A kako bi.. bolno, teško, jer smatram da ja nisam zaslužila takav život, mislim da sam ipak malo više zaslužila. - osjetilo se podrhtavanje njenog glasa.
- Rekla si mi da si ostala sama, a tvoja majka ?
- Umrla je, godinu dana poslije moje svadbe.
- Moje saučešće, žao mi je. - rekla sam saosjećajno.
- Hvala. - odgovorila je i obrisala suzu koja joj je potekla iz oka.
Bio joj je jako teško i ja više nisam željela da je mučim pitanjima.
- Hvala ti što si uprkos bolu pristala na ovaj razgovor. Ja ti želim sve najbolje. - rekla sam.
- Nema na čemu i i bilo mi je zadovoljstvo.
Pozdravili smo se sa Adelinom i stražarka je odvela. Adolfa se u moje ime zahvalila upravniku zatvora i bili samo na samom kraju našeg druženja. Dok smo se vračale prodiskutovale smo malo o Adelini.
- Šta misliš o njoj ? - pitala me.
- Ne znam šta bih mislila, samo znam da mi je žao. - odgovorila sam iskreno.
- Misliš da je mogla uraditi nešto i spriječiti ovakvu tragediju ?
- Ako preciziraš na to da je mogla reći mužu na početku, da, mogla je, ali  tu bi bila njena riječ protiv bratove. Naravno, moglo se desiti i da povjeruje njoj, kao što se moglo desiti i da povjeruje njemu, a onda bi ona ni kriva ni dužna izgubila muža, a voljela ga je, željela je da sačuva svoj brak.
- Misliš da definitivno nije bilo spasa ?
- Ona ga nije vidjela i sigurna sam da ga ni ja ne bih vidjela na njenom mjestu. - rekla sam i zatvorila tu temu.
Te večeri dok sam pakovala stvari na miru sam razmišljala o svemu što sam danas saznala. Bilo mi je žao te žene, zaista nije zaslužila sve što joj se desilo, ali život je nekome majka, a nekome maćeha, njoj je bio, ovo drugo.

Pilići, priča iz Njemačke ? Šta mislite o Adelini ? Votajte i komajte, vaše mišljenje mi mnogo znači ? <3

P.S

IMATE NAJAVU NOVE PRIČE  " ZABRANJENO VOĆE ", ODVOJITE KOJI MINUT I POGLEDAJTE, VAMA JE TO NIŠTA, A MENI PUNO ZNAČI. <333