Život uz glazbu (UREĐUJE SE 📚)

POGLAVLJE 4.

Te večeri Lucas i Michael imali su najduži prijateljski razgovor ikad, izgubivši pojam o vremenu. Riječi su tekle poput rijeke, pretvorivši se u razgovor koji je prestao Lucasovim zabrinutim vađenjem mobitela iz džepa, čije su se kazaljke digitalnog sata zagrlile u jednom satu i petoj minuti ujutro. Oprostivši se s velikim mjesecom koji im je prestao obasjavati put ulaskom u gustu borovu šumu, počeli su trčati. Izlaskom iz šume, našli su se na cesti koja ih je povela prema kući.

- Ulazna su zaključana? - upitao je Michael zabrinuto, nadajući se Lucasovom niječnom odgovoru.

- Nažalost. Imaš ključ?

- Nemam ključ. - odgovorio mu je Michael češkajući zatiljak. - Čekaj, kako si izašao iz kuće? - upitao ga je znatiželjno.

- Na isti način na koji ćemo sad i ući. - odgovorio mu je njegov prijatelj domišljato. - Slijedi me.

Povevši zabrinutog Michaela kroz uredno dvorište, došli su do prozora kroz koji je Lucas izašao iz kuće.

- Ne! - uzviknuo je Lucas zabrinuto, udarivši se dlanom po čelu.

- Tiše, čut će nas! - šaptom ga je stišavao Michael. - Što je?

- Kuhinjski prozor je zatvoren, a to znači da ga je tvoja mama zatvorila nakon što sam se iskrao kroz njega dok je ona bila u dnevnom boravku. Što ako nas je prokužila?

- Što si napravio?! - upitao ga je Michael zabrinuto, no šaptom.

- Išao po tebe.

Došavši do prozora, Lucas je zalijepio svoj nos na njega, u mrklom mraku gledajući ima li koga, zamaglivši mali dio stakla svojim izdahom. Podignuvši ga, provukao se kroz maleni otvor poput skliske jegulje koja klizi niz ruke, povukavši Michaela za sobom kroz prozor koji je ostao otvoren.

- Vrlo impresivno, Jamese Bonde. - primijetio je Michael ispod glasa, izmamivši blagi osmijeh na prijateljevo lice.

Šuljajući se u tišini noći poput kakvih razbojnika, pokušali su, što je tiše moguće, napustiti dnevni boravak, u mraku izbjegavajući prepreke poput stare sofe i razbacanih papuča. U taj čas, tresak prozora na podizanje, koji se prolomio dnevnim boravkom i ostatkom kuće, natjerao ih je da poskoče dobrih desetak centimetara u zrak, srcima koja su uspaničeno lupala.

- Gotovi smo! - uplašeno je prošaptao Michael.

- Kamo ćemo? - zabrinuto ga je upitao njegov prijatelj.

- Slijedi me.

Čuvši zloslutno otvaranje vratiju sobe na katu i korake koji su se spuštali stepenicama, dečki su otrčali do malog kuhinjskog otočića, natiskavši se u poluprazan ormarić s namirnicama koji se nalazio ispod njega.

- Tko je to?! - upitao je ljutiti glas. - George, ako si to ti, bolje da ne znaš što će se dogoditi!

Spustivši se u dnevni boravak, Chiara je pogledala iza stare sofe.

- Nemoj me ljutiti! Pokaži se dok sam još dobre volje!

Prestrašenih lupanja srca koja su učinila da Chiara pomisli kako prokišnjava slavina, sablasno lupajući kapima vode po metalnom sudoperu, Michael i Lucas su, stisnuti poput sardina u konzervi, šutjeli, ne dišući kako ne bi napravili i najmanji zvuk koji bi ju natjerao da ih najfinijom drvenom kuhačom tjera kroz kuću uz brzo i manijakalno deranje na talijanskom.

- Naći ću te! - prolomio se njezin glas dnevnim boravkom.

Čuvši buku koja se stvorila niotkuda, srdito je krenula prema katu.

- E sad ti dolazim gore!

Dok je pretraživala cijeli gornji kat, misleći da Michael i Lucas spavaju u svojim krevetima deka namještenih da izgleda kao da spavaju, virivši i u najmanje otvore u koje se jedino mogao zavući pokoji miš, George se, niotkuda, stvorio pred ormarićem s namirnicama, otvorivši ga tako da je Michael zamalo ispustio prestrašeni uzvik.