Život uz glazbu (UREĐUJE SE 📚)

POGLAVLJE 1.

Vedar i sunčan dan čistog neba, bez ikojeg oblaka, najavljivao je početak jednog dugog petka za Michaela Evansa i njegovog najboljeg prijatelja. Zrak je odisao kasnoljetnim mirisom, mirisom slobode i opuštanja. Za promjenu, današnje zlatnožuto, malo sunce otjeralo je teške i tmurne oblake koji se nad Velikom Britanijom nadvijaju skoro cijelu godinu, tjerajući tako stanovnike Stretforda da bez svojih kišobrana - koje moraju obavezno ponijeti kud god da išli - izađu u svoja dvorišta i na ulice, radosni pod velikim zrakama sunca. U predgrađu Stretforda, u ulici Vauxhal road, na broju tri, u dnevnom boravku upravo su sjedili on i Lucas te nestrpljivo čekali. Veliki zidni sat Michaelovog dnevnog boravka činio ga je sve nervoznijim, ubrzano odbrojavajući četrdeset i pet minuta do početka prijemne audicije za koju su se spremali dugih devet osnovnoškolskih godina, za jedan od najpoznatijih srednjoškolskih glazbenih konzervatorija - Konzervatorij Trinity u Manchesteru.

Michael Evans, naizgled običan šesnaestogodišnji tinejdžer do ramena plave kose i crnih štreberskih naočala koje su mu padale s lica, nervozno je prtljao po rukavu svoje bijele košulje, neprestance razmjenjujući poglede s Lucasom, ručnim satom i zidnim satom, ne vjerujući ručnom te razmišljajući o onome što će mu donijeti današnji dan. Kroz misli su mu projurili dvanaest dugih godina te rad i trud koje je uložio u sviranje klavira, znajući da danas mora dati sve od sebe. S druge strane, mjesec dana stariji Lucas, dječak smeđe kose i blago pjegastog lica koje je naslijedio od svoje majke, opušteno je sjedio zavaljen u udoban, kožni kauč te povremeno pogledavao svog prijatelja, uputivši mu s vremena na vrijeme pokoji opušteni smiješak.

- Dečki, idemo! Zakasnit ćete na audiciju! - čuo se povik iz hodnika kuće nalik na foaje hotela.

Gromoglasni povik Michaelove majke Chiare prekinuo je tišinu u dnevnom boravku. Obojica su si uputili poglede, a zatim izjurili iz dnevnog boravka, dok je ona popravljala ruž na svojim crvenim usnama boje trešnje koje su se slagale s njenom bakrenocrvenom bojom kose i blagim, nježnim licem.

- George, nahrani ribice! - viknula je još jednom, usput uzimajući torbu i ključeve od auta.

Michael ju je, odlučivši da je, unatoč nervozi, vrijeme za šalu, pogledao te ispravio: - Mama, ja sam George.

- O, dijete drago, oprosti! Identični ste do u pjegicu! - ispričala mu se. - Michael! - povisila je ton u nadi da će ozvati svoje drugo dijete.

- Ne deri se, ja sam Michael! - pokušavši suspregnuti smijeh rekao joj je.

- E, ovo je bila vrlo loša šala! Crta u auto, odmah!

Na sve te silne povike, glasnije od glazbe koja je tutnjila u njegovim slušalicama koje je zabio duboko u uši, iz sobe je izjurio Michaelov zbunjeni brat blizanac George, promatrajući ih. Izlazeći iz hodnika te se približavajući vratima, Chiara ga je spazila te mu sa smiješkom dobacila: - Ribice. Smjestivši se u auto te čuvši da ga je već upalila, Lucas se zabrinuto osvrtao oko sebe, primijetivši da mu nešto nedostaje.

- Lucas! - viknuo je Michael također primijetivši. - Tvoja gitara!

Istog trenutka, kao metak, izjurio je iz automobila te otrčao u kuću gdje je vidio da ga gitara u prekrasnom kožnom koferu crne boje čeka naslonjena na kauč. Brzo ju je ugrabio, izgrlio, usput tresnuo ulaznim vratima, a zatim se zavalio u udobno prednje sjedalo automobila. Cijeloga puta prebirao je prstima desne ruke po lijevoj nadlaktici, ponavljajući prstomete svojih skladbi, dok je Chiara povremeno povisivala ton na nespretne manchesterske vozače, a Michael s njom razmjenjivao zabrinute poglede preko vozačkog zrcala, u glavi gomilajući slike neuspjeha koje su ga tjerale na pretjerano znojenje i ludo lupanje srca, sve dok nisu stigli pred školu gdje se njegovo stanje još više pogoršalo. Parkirajući automobil na velikom asfaltiranom parkiralištu iza kojeg se nalazio tipičan, uredno, na točno pet centimetara pokošen britanski travnjak s velikim, gotičkim bunarom, razdvojen mnoštvom puteljaka napravljenih od sitnog kamenja, a iza njega grandiozna palača, ponosno je izustila - Evo nas, Trinity! - vadeći ključ s mnogo metalnih privjesaka iz brave upravljača te zatežući parkirnu kočnicu. Ona i Lucas izašli su iz auta i krenuli, sve dok nisu vidjeli da im nedostaje Michael koji je još uvijek sjedio na stražnjem sjedalu, poželivši da može zauvijek tu ostati i samo promatrati izdaleka. Kad ga je ugledala, prišla mu je s blagim smiješkom na licu, pružajući mu ruku da izađe.