Michael je hodao dugim hodnikom koji ga je odveo do klavirskog odjela i do sobe 2 u kojoj bi trebao imati uvodni sat klavira. Približio se vratima, pokucao na njih, a zatim ušao u sobu. U njoj se nije nalazio nitko. Bila velika i svijetla. Bila je prozračna, a u njoj su se, na središnjem tepihu, nalazila dva Steinway & Sons crna klavira visoke kvalitete. Odlučio je da će svirati nešto do kad ne dođe njegov profesor. Ostavio je jaknu na vješalici, torbu na stolici, a zatim namjestio stolčić na željenu visinu i sjeo za Steinway. Bio je očaran čistim i jasnim zvukom ovog klavira. Uživao je svirajući za njim sve dok nije došao njegov novi profesor. Michael se digao sa stolčića i pozdravio ga.
"Dobro jutro! Michael Evans.", predstavio se rukujući se s profesorom.
"Drago mi je, Michael! Ja sam profesor Fritt. Benjamin Fritt.", govorio je. "Sjedni.", rekao mu je.
Profesor Fritt bio je visok muškarac smeđe kose u 30 - im godinama. Nosio je naočale pravokutnih okvira koje su mu baš pristajale licu. Imao je crnu bradu, a na desnom uhu malu naušnicu. Taj dan nosio je sivi sako, plavu košulju i plave traperice.
Michael je sjeo za klavir, a zatim je njegov profesor sjeo za drugi.
"Pa, Michael... Koliko dugo sviraš?", upitao ga je profesor Fritt.
"Sviram već dvanaest godina. Od svoje četvrte.", rekao je profesoru.
"Stvarno?", upitao ga je profesor. "Sviraš li još koji instrument?"
"Ne.", odgovorio mu je Michael.
"Što si svirao za prijemnu audiciju?", upitao ga je profesor znatiželjno.
"Svirao sam Beethovenovu sonatu u D - duru. Opus deset, broj tri.", odgovorio mu je.
"Bi li mi ju mogao odsvirati? Sjećaš se još?", upitao ga je profesor.
"Sjećam se.", odgovorio mu je Michael.
Profesor je ustao od klavira, a zatim sjeo za svoj radni stol i zavalio se u stolac skidajući naočale s očiju i držeći ih u desnoj ruci. Odložio ih je na stol, zatvorio je oči i prepustio se zvuku glazbe. Michael je počeo svirati i potpuno se upustio u karakter skladbe. Pustio je glazbi da ga cijelog prožme. Topao zvuk D - dura pod Michaelovim prstima ispunio je cijelu sobu i izazvao spokojan osjećaj. Njegove ruke bile su smirene, a tijelo mu opušteno. Svirajući, zamišljao je kako luta po najduljem proplanku, šeće po najvećoj šumi, pliva u najdubljem jezeru. Završni akord ostao je još dugo vremena zvoniti u zraku i zračiti toplinom. Nakon što je završni akord odzvonio, obojica su ostali u kratkoj tišini.
"Michael, impresioniran sam!", rekao mu je profesor vračajući naočale na oči.
"Hvala, profesore!", rekao mu je Michael.
"Sviđa mi se dinamičko stupnjevanje. Zvuk je bio jasan i topao kao što i treba biti. Sve teme su se čule, osim jedne. To mi je jedina zamjerka.", tumačio mu je profesor.
"U redu, razumijem.", odgovorio mu je Michael.
"Što se mene tiče, ovu godinu bih započeo s nečim malo težim, no ničim preteškim. Tek toliko da vidim kako se snalaziš.", rekao mu je profesor.
"U redu.", odgovorio mu je Michael.
Profesor je ustao i otišao do ormara u kojem su se nalazile police koje su bile prepune različitih notnih zapisa i knjiga. Izvadio je ključeve, otključao ormar i počeo tražiti.
"Ovu knjigu", rekao je pokazujući Michaelu knjigu crvenih korica, "ću ti dati da ju malo proučavaš. Ima korisnih stvari što se tiče tehnike, artikulacije, fraziranja i tako nekih sitnica."
YOU ARE READING
Život uz glazbu (UREĐUJE SE 📚)
Teen FictionŠesnaestogodišnji zaljubljenik u glazbu Michael Evans odlučuje živjeti svoj najveći san na jednoj od najprestižnijih glazbenih institucija Engleske - Kraljevskoj glazbenoj školi Westwood. Svirajući note svoje životne pjesme isprepletene crnim tipkam...
