Život uz glazbu (UREĐUJE SE 📚)

POGLAVLJE 8.

Zadnji dan mjeseca rujna odlučio je započeti ponedjeljkom, gromoglasnom zvonjavom alarma mobitela koja je probudila Michaela tog jutra petnaest do osam. Ugasivši alarm, sjetio se da je vrijeme za polazak, no njegovi mišići su protestirali, moleći ga da još koji časak provede u miru, umotan u toplu deku. Njegova radost i cijeloljetno uzbuđenje oko prvog dana škole - kojeg je trebao provesti s Lucasom - splasnuli su njegovim buđenjem. Na trenutak se još zadržao u toplini svog kreveta, pokušavajući odagnati san s očiju. Shvativši kako se mora razbuditi, ustao je iz kreveta i osjetio hladan zrak koji je strujio sobom kako mu grebe toplu kožu. Stavio je naočale na svoje oči, a zatim se uputio prema zastoru kako bi ga razotkrio te se divio zrakama ranojesenjeg sunca. Ubrzo se razočarao vidjevši kako je Stretford zatvorilo more crnih oblaka koji su tužno plakali teškom kišom.

- Odlično. - pomislio je.

Natrag je navukao zastore, a zatim krenuo prema vratima te se spustio stepenicama u svoju sobu. Kako je hodao stepenicama, tako je mogao čuti kako ga okružuje grobna tišina. Pomislio je kako bi provjerio nalaze li se tko od njegovih u svojim sobama, no odlučio je ući u svoju sobu. Zakoračio je u nju otvorivši vrata. Inače bijeli zidovi poprimili su nijansu sive, stapajući se s tmurnim nebom. Zavirio je u svoj ormar te iz njega izvukao prvo što mu je palo pod ruku - narančastu majicu s kapuljačom i crne traperice. Stao je ispred ogledala u kojem je ugledao pospanog tinejdžera lišenog zadnjeg atoma snage. Odlučio je kako će to popraviti zaglađivanjem razbarušene kose i umivanjem, što je uskoro i napravio. Izlaskom iz kupaone, osjetio je dobro poznat miris koji mu je dao do znanja da u kući ima živih. Spustio se do blagovaone te ugledao Chiaru i Georgea kako doručkuju.

- 'Jutro, mili! - pozdravila ga je Chiara. - Ispekla sam ti ono što najviše voliš.

Svrnuo je svoj pogled na stol te ugledao tanjur palačinki punjenih džemom od šljiva, koji se nalazio pored raznih namaza, kruha, čaja, soka i mlijeka.

- Oprosti na onome jučer, stvarno nisam htjela ispasti takva. Uopće nije bitno što drugi misle.

Michael ju je pogledao ravno u oči, promišljajući par trenutaka.

- Mm-hm. - promumljao je sjedajući za stol.

- Stvarno tako mislim.

- U redu, oprošteno ti je. - odgovorio joj je uzimajući palačinke i točeći si toplo mlijeko u šalicu. - Ali samo zato što su palačinke.

Kratko se nasmiješila.

- Odvest ću vas u školu, može? - upitala je dečke.

"Može.", odgovorili su obojica istovremeno.

"Ok. Idem se spremiti, a vi se požurite da ne zakasnite na prvi dan.", govorila im je ustajući od stola te odlažući vilicu i nož na tanjur.

Otišla se spremati, a Michael i George su ostali doručkovati u kuhinji.

"Još se ljutiš?", upitao je Michael Georgea.

"Ne ljutim se.", odgovorio mu je George. "Samo mi je žao što nikad nikome - a pogotovo vlastitom bratu - ne želiš dopustiti da ti pomogne.", rekao mu je.

"Oprosti. Znaš da nisam htio reagirati tako jučer.", rekao mu je Michael.

"Ne, ne znam. Više ništa ne znam u vezi tebe. Jedva da smo progovorili koju riječ zadnjih tjedan dana!", govorio mu je George iznervirano.

"Znam da smo trebali o svemu popričati i sve riješiti, ali mi nikako nije bilo do razgovora.", rekao mu je Michael. "Opraštaš?", upitao ga je.

"Kako god...", odgovorio mu je George ustajući od stola.