Život uz glazbu (UREĐUJE SE 📚)

POGLAVLJE 28.

Obično je ponedjeljak dan u tjednu koji najavljuje početak groznog tjedna, no četvrtak je ovaj put preuzeo njegovu ulogu i potrudio se da Michaelu odmah na prvom satu zagorča život, tjerajući profesora Fritta da ga kori pogledima zbog njegova lošeg sviranja. Pun klastera, krivih tonova, prljavih melodija i krivih izmjena pedala, sat klavira nije prošao na način na koji su ga zamišljali i on, a i profesor Fritt. Razočarani profesor ispravljao ga je svaka tri takta, dok mu se Michael ispričavao i pokušao naći razne, zlata vrijedne izgovore, koji bi ga oslobodili od objašnjavanja pravog razloga zašto nije vježbao - lijenosti.

"Ja se nadam da si svjestan da je natjecanje 25. 5.?", upitao ga je profesor pogledom punim ozbiljnosti.

Michael je u njega gledao dobrih deset sekundi, a zatim mu ponudio kratak i jasan odgovor - "Znam."

Zbog ispravka krivih i čitanja točnih nota, ovaj sat klavira trajao je beskonačno. Michael se pitao zašto vrijeme tako sporo prolazi, a i već mu je ponestajalo izgovora. Kad su se kazaljke sata konačno smjestile u položaj koji je pokazivao deset sati, zadovoljno je izdahnuo, zahvaljujući Bogu što ga je spasio. U njegovoj maloj kajdanci, umjesto stalnih pozitivnih profesorovih bilježaka koje je dobivao, sada je stajala samo jedna napomena, napisana crvenom tintom preko cijele stranice - "VJEŽBAJ!" Nakon propalog sata klavira, pokupio je svoje stvari, iz ormarića uzeo priručnik za Slušne vještine te krenuo na sat. Već u prvih deset minuta sata, profesor Anderson mu je srušio snove ispravljenim diktatom kojeg su pisali u ponedjeljak i koji je prošao neslavno - jedna velika i crvena jedinica stajala je u gornjem desnom kutu njegovog ispitnog papira. On, koji je uvijek dobivao najviše i najbolje ocjene, uspio je zapanjiti cijeli razred i dati im povoda da ga opet ogovaraju i ismijavaju.

"Uvijek sam dobivao petice iz diktata.", rekao je Mayi. "Kako ipak osoba može doći s petice na jedinicu?", upitao ju je začuđeno i zgroženo, hodajući ukorak s njom.

"Pitaj mene.", odgovorila mu je zastavši ispred automata. "Dogodilo mi se mnogo puta.", rekla mu je uzimajući kovanicu od jedne funte iz džepa svojih poderanih traperica te ju ubacivši u automat.

Taman kad je htjela pritisnuti gumb s kavom, automat joj je izbacio kovanicu, tjerajući ju da ga bijesno udari nogom, na što je Michael poskočio, začuvši udarac. Uzela je tu kovanicu, a zatim ju bacila preko cijelog predvorja i izvadila novu koju je automat prihvatio. Čekala je nekoliko trenutaka, a zatim uzela kavu i otpila gutljaj.

"Znaš, od kad su stavili te automate tu, svako jutro te vidim s kavom u ruci.", rekao joj je.

"Od kad se ti brineš za mene?", upitala ga je otpivši još jedan gutljaj.

"Od kad... Od... Od kad smo prijatelji.", odgovorio joj je zbunjeno na što ga je ona pogledala podižući obrvu. "Koliko je popiješ na dan?", upitao ju je pokušavši izbjeći njezin pogled.

"Jedno šest šalica.", odgovorila mu je opušteno. "U ovom slučaju čaša.", rekla mu je pokazujući na čašu kave. "Nije kao da je iz Starbucksa, ali je solidna."

"Šest?", upitao ju je zapanjeno.

"Od zastoja srca ću umrijeti prije ili poslije.", odgovorila mu je sa smiješkom na licu, podižući kavu u zrak da nazdravi.

Nakon što je otpila još jedan gutljaj, osvrnula se oko sebe i vidjela Vicky kako se zbog nečeg hvali svome društvu. U želji da joj pljune kavu u lice i time prekine njezino jutarnje hvalisanje, Michael ju je na vrijeme zaustavio, dajući joj barem zadovoljstvo da na njezina hvalisanja preokrene očima. Nakon što je vidjela što je razlog Vickyna hvalisanja, otišla je do oglasne ploče na kojoj se isticao žuti papir A4 formata. Približila mu se, preletjela ga pogledom, a zatim ga ipak krenula čitati na glas dok je vidjela naslov.