Život uz glazbu (UREĐUJE SE 📚)

POGLAVLJE 7.

Stresan tjedan donio je Chiari deset godina više na njeno inače mladenačko lice, otkrivajući bore koje do prije nije imala. Braća blizanci izbjegavali su komunikaciju i pretjerano zadržavanje u istim prostorijama s roditeljima, dok je Mike donio odluku kako zasigurno neće dopustiti Georgeu da se nakon srednje škole zaposli u njegovoj tvrtci. Cijelo susjedstvo predgrađa Stretforda ubrzo je - već iste večeri - saznalo za nesretan požar i hapšenje plavokosog mladića iz ulice Vauxhal road, s broja tri. Njihovi prvi susjedi, Andersonovi, bili su zahvalni blizancima na tome što su spasili Lucasa koji će se nakon tjedan dana provedenih u bolnici konačno vratiti svojoj obitelji. Michael se cijelo ljeto radovao polasku u školu s Lucasom, što će sutra - na prvi dan nastave, i zasigurno još tri nadolazeća tjedna - morati činiti sâm. Sumorno raspoloženje prirode i crnosivog jesenjeg neba koje je plakalo Velikom Britanijom uvuklo se u dom Evansovih. Jesen, sumorna starica, već je odavno pokucala na vrata noseći veliki kišobran i poderane gumene čizme te donoseći kišovito vrijeme sa sobom koje nije davalo nikakve znakove jenjavanja, barem ne u skorije vrijeme. Lišće je počelo žutjeti i polako napuštati svoj dom, lagano padajući sa grana drveća. Mike je, sa velikog zrcala pred kojim je košulju zapasao u hlače, prebacio svoj pogled na crnosivo nebo kroz prozor sobe na kojem su se lovile sitne kapljice kiše koje su ga zamućivale, raspršene po njegovoj površini, skližući se prema samom njegovom dnu.

- Gdje mi je kišobran? - upitao je Chiaru i dalje čeznutljivo gledajući kroz prozor u lažnoj nadi skorog proljepšavanja vremena.

- Mislim da si ga ostavio negdje u dnevnom boravku. Dragi, znaš da sam ti tisuću puta rekla da se kišobrani ostavljaju u hodniku... - govorila mu je sve dok ju nije prekinuo.

- Oprosti, ljubavi. Drugi put ću ga tamo i ostaviti. - prekinuo ju je prije no što je počela prosvjedovati, udijelivši joj topao poljubac na sredinu čela.

Uzeo je sako s vješalice koja je bila zakvačena na vrata ormara te joj se nasmiješio, a zatim krenuo prema vratima sobe. Zaustavio se na dovratku na kojem ga je ozvala.

- A tvoja kravata?

- Nemam vremena za kravatu, draga. U cajtnotu sam. - odgovorio joj je. - Ionako već pošteno kasnim na sastanak.

Navukao je sako na bijelu košulju, a zatim se stepenicama spustio u blagovaonu gdje je zatekao blizance kako sjede u tišini i doručkuju za velikim stolom. Pridružio im se kako bi usput ugrabio preostali kroasan i uzeo termosicu punu čaja sa sobom prije nego li krene na posao, pokušavajući se njime iskupiti svom tijelu za tri litre jake crne kave koju je jučer, usred stresa, posrkao u nepunih deset minuta rada. Napustio je blagovaonu ne rekavši ni riječi sinovima, a zatim otvorio ulazna vrata kuće i brzim koracima kroz lokve otrčao do auta prije nego li mu kiša promoći njegovo visokokvalitetno sivo odijelo sa sakoom od tvida. Uvijek je govorio kako odijela ne čine čovjeka, no uvijek ih je volio nositi, izvlačeći se na kartu udobnosti. Kao što bi uvijek govorio - gospodin poznaje gospodina u odijelu. Izreka koju je mnogo koristio bila je istina jer je poznavao dosta ljudi s kojima je kasnije i surađivao. Ubacio je ključ u bravu volana, a zatim upalio automobil te nakratko turirao motor. Uključio je brisače koji su mahnito trčkarali i pokušali uloviti jedan drugog na velikom prednjem staklom, brišući s njega kapi kiše brže no što je padala. Okrenuo je kotačić grijanja na najjače, upalio svoju omiljenu radiostanicu, a zatim nogom napipao papučicu spojke te ubacio motor u brzinu za vožnju unatrag, polako nestajući s prilaza kuće.

- A jedno dobro jutro? - promrsio je George nakon što je Mike već bio izašao iz kuće.

- I dalje je ljut. - odgovorio mu je Michael bezvoljno.

- I ti si nekako ljut. Ne želiš razgovarati sa mnom. - primijetio je George.

- Nije da ne želim razgovarati, nego jednostavno nije dobro vrijeme, a i ja nisam dobro.