Život uz glazbu (UREĐUJE SE 📚)

POGLAVLJE 3.

Dug i iscrpljujuć četrnaestosatni put za Evansove konačno je završio njihovim dolaskom u Italiju preko pedeset kilometara dugog engleskog Channel Tunnela, zatim kroz prekrasne Francuske i Švicarske alpe, vrhova uvijek bijelih od snijega, sve do malog gradića San Marina koji je u Michaelu svojom netaknutom prirodom, poznatim znamenitostima, ukusnom hranom te dragim ljudima i ljepotom najromantičnijeg jezika na svijetu budio mnoge lijepe uspomene na djetinjstvo. Vozeći se krivudavom cestom kroz visoka brda i prostrane ravnice pune usjeva i žitarica pod kasnovečernjim sunčanim sjajem, približavali su se kući Bianchijevih koja se nalazila na malom brdašcu s kojeg se pružao zapanjujuć pogled na okolne brežuljke iza drva palmi koje su ih, svojim velikim, zelenim listovima, zastirale.

Njihova mala žuta kućica zračila je toplinom koja se, zajedno s toplinom ljeta, zadržavala u njihovim srcima. Pokucavši na stara, drvena, hrastova vrata, Chiara je osjetila toplinu u srcu i, približavanjem koraka s druge strane vrata, uzbuđenje što će opet vidjeti svoje roditelje. Ozarenih, toplih, starih lica, oči Giovannija i Ginevre zračile su uzbuđenim sjajem. Vrata su otkrila veselu staricu naboranog lica s cvjetnom haljinicom koju joj je poklonila kćer za šezdeset i drugi rođendan te starca dobre duše, poput djetetove, s drvenim štapom i dugim, sivim brkovima ispod kojih se uvijek nazirao iskren osmijeh.

- Bambini, vi stavamo aspettando! - radosno je izustila starica smijući se ozarena lica te šireći ruke kako bi svoju kćer privukla u topao zagrljaj.
(- Djeco, iščekivali smo vas!)

- Madre! Padre! - oduševljeno je, sa sjajem i suzom u očima, uskliknula Chiara, hrleći majci i ocu u zagrljaj.
(- Majko! Oče!)

- Bambina mia cara! Non ci vediamo da tanto tempo!
(- Dijete moje drago! Nismo se vidjele tako dugo!)

Ispustivši majku iz zagrljaja, okrenula se prema ocu, ljubeći ga u rumeni obraz, osjetivši njegove duge brkove kako joj škakljaju blage obraze.

- E qui è venuto da me? - upitala je Ginevra, znatiželjno gledajući Michaela i Georgea koji su nestrpljivo čekali da ju izgrle.
(- A tko je to meni došao?)

- Nonna! - oduševljeno su ciknuli, grleći i stiščući staricu koja je jedva mogla disati, tjerajući djeda na smijeh koji se nazirao ispod njegovih dugih, sivih brkova.
(- Bako!)

- Ohi, ohi! Mi soffocerai, ragazzi!
(- Uf, dečki, ugušit ćete me!)

- Nonna, sei mancata così tanto! - rekao joj je George grleći ju još jače.
(- Bako, tako si nam nedostajala!)

- Anche voi, miei cari bambini!
(- I vi meni, djeco moja draga!)

- Ed io? Io non sono mancato? - upitao ih je Giovanni s velikim smiješkom na licu.
(- A ja vam nisam nedostajao?)

- Certo che sei, nonno! - odgovorio mu je Michael zagrlivši ga, na što je djed ispustio štap iz ruke i privukao u ga zagrljaj.
(- Naravno da jesi, djede!)

Ginevra je također ugledala i Mikea.

- Mike, tesoro, vieni! - rekla mu je, privukavši ga u topao zagrljaj.
(- Mike, zlato, dođi!)

- Ginevra, Giovanni, piacere di vedervi!
(- Ginevra, Giovanni, drago mi je što Vas vidim!)

Mike, koji je znao samo osnove talijanskog, svakog bi ljeta nanovo bio oduševljen ljepotom jezika kojeg je pričala Chiara s njezinom obitelji.

- E questo giovanotto deve essere Lucasso. - pretpostavio je Giovanni, znatiželjno ugledavši Lucasa koji se skrivao iza Evansovih.
(- A ovaj mladić mora da je Lucasso.)