Život uz glazbu (UREĐUJE SE 📚)

POGLAVLJE 6.

- Sve mi je jasno. Mladiću, morat ćeš poći sa mnom u policijsku postaju preko noći. Morat ću pozvati i tvoje roditelje. - bile su riječi inspektora Briana O'Della koje su, uz odjeke Beethovenove Sudbinske simfonije, odjekivale unutrašnjošću Georgeove glave dugim putem do policijske postaje.

Sat na njegovoj ruci pokazivao je deset sati dolaskom u policijsku postaju. Uskoro su mu se pridružili Evansovi, doletjevši do njega brzinom svjetlosti. S podočnjacima veličine čajnih kolačića, bez šminke i sa zamršenom bakrenocrvenom kosom, Chiara je izgledala užasno. Bila je uspaničena, a njeno srce udaralo je brzinom Vivacea i jačinom udaraca londonskog Big Bena. Njezin muž, Mike, davao je ljutiti dojam, a Michael je bio na rubu suza zbog toga što je poslušao brata i dozvolio mu da ga pokriva, smatravši se krivim za sve što se dogodilo te večeri. Njegovom glavom prolazile su, poput mnoštva autiju na cesti, na putu do stanice, slike i događaji koji su se zbili te večeri.

- Možeš li trčati? - upitao ju je Michael zadihano, znoja koji se slijevao u slapovima s njegova čela. - Još samo malo i ovdje smo.

- Mhm... - promumljala je zadihana, jedva trčući.

Trčavši tako da su mogli pobiti rekord najbržeg atletičara, uskoro su stigli do Michaelove kuće. Zastali su u stražnjem dvorištu, osjećajući umor u mišićima, kako bi se odmorili. 

- Lijepa kuća. - primijetila je Maya pohlepno uzimajući zrak. - Makar... Makar, ja bih stavila više crnine.

- Ostani... Ostani ovdje.

Ušao je u kuću te se počeo neprimjetno šuljati prema svojoj sobi poput kakva razbojnika, vješto izbjegavajući roditelje. Zakoračio je na stepenište koje je proizvelo škripu dasaka kojima se brzo uspeo otrčavši do svoje sobe. Uzeo je novce koje je držao spremljene u crvenim koricama svoje omiljene knjige. Napustio je sobu u tišini te produžio natrag u stražnje dvorište pruživši ih Mayi.

- Ovo je za kartu. Sredi se i idi kući.

- Nema teoretske, idem s tobom.

- Mayo, poslušaj me! - upozorio ju je, no ispod glasa. - Nikome ni riječi o ovome, ne želimo probleme. Idi kući i zaboravi na sve ovo.

Sjedeći na stražnjem sjedalu obiteljskog automobila koji se žurno približavao policijskoj stanici u Manchesteru, Michaela je iz njegovih misli trgnuo oštar zvuk orkestra truba automobila koji su im jezdili ususret.

- Dođavola! - promrsio je Mike kroza zube te se oštro izmaknuo autom za milimetar, prelazeći žutu liniju preko koje je zauzeo suprotnu traku na trenutak.

Stigavši pred stanicu, ugasio je motor auta i zategnuo parkirnu kočnicu. Otpustio je pojas te istupio iz auta. Njegov primjer slijedili su Chiara i Michael. Krenuli su pod svjetlošću bijelih svjetala koja su im osvjetljavala put do stanice. 

- Stanite. - konačno je prozborio Michael šuteći cijeloga puta.

- Michael?

- Ne mogu ja više ovako, ja sam kriv za sve! - priznao je roditeljima i uhvatio se za glavu.

- Mili, o čemu govoriš? - upitala ga je Chiara zabrinuto, uputivši kasnije zabrinuti pogled Mikeu.

- Lucas i ja smo se jako posvađali. 

- Onako kako ste se i prije dvije godine? - upitao ga je Mike prekriženih ruku, stišćući oči.