Život uz glazbu (UREĐUJE SE 📚)

POGLAVLJE 34.

Prekrasan i sunčan dan pretvorio se u tmuran dolaskom večeri u kojoj se mnoštvo crnih oblaka nagomilalo nebom te isplakalo. Vjetar je puhao, raznoseći razbacane novine i listove papira ulicama, dok je kiša dopirala do svakog kutka grada Manchestera pa je tako zalijevala zgrade, drveća, ceste, a nije štedjela ni pokojeg zalutalog čovjeka koji se tamo našao na ulici sredinom noći bez kišobrana. Na mračnom nebu povremeno su se ocrtavali tragovi munja koji su za sobom ostavljali parajuće zvukove u toj olujnoj noći - prvo zvuk raskola drva, a zatim kao da je netko udario batom po velikom gongu. U starom, drvenom, napuštenom potkrovlju trošne kućice, u dva sata ujutro, ekipa je, već izmorena, vježbala koreografiju i pjesmu za Mayin veliki, završni nastup. Ni sâm zvuk pjesme nije mogao nadjačati zvuk padanja kiše koja se slijevala sa svih strana trošnog krova, promačući ga te povremeno padajući na stare, istrošene, škripave daske na podu. Vježbajući svoju koreografiju, slušali su padanje kiše te povremeno gledali sijevanje munja sa starog i raspadnutog prozorskog okna kroz koje je lagano propuhivao hladan vjetar i polako im se zavlačio pod kožu.

- Mislim da je ovo najlošija odluka koju smo ikad donijeli. - pritužio se Lucas.

- A koja to? - upitala ga je Maya.

- Ta da dođemo u ovo potkrovlje i da se smrzavamo, eto koja! Hladno mi je! 

- Kao prvo, obuci jaknu, - sugerirala mu je - a kao drugo, mogao si ostati ležati u svom udobnom, toplom krevetu i grijati dupe. 

- Mogao sam. - odbrusio joj je. - Mislim da sam istegnuo mišić od tolikog vježbanja. Moja baka bi već do sad naučila koreografiju. 

Rekavši to, bolno se rastegnuo na što su mu leđni mišići stenjali i škripali poput škripe istrošenih dasaka poda vlažnog potkrovlja, dok su mu stražnje tetive koljena bile napete kao gitarske žice koje je netko nategnuo tri oktave više od normalnog tona.

- Ne možeš istegnuti ono što nemaš. - rekla mu je preokrenuvši očima. - A ni baku nemaš koliko znam. 

- Okrutnost! 

- Ne, ne. - odgovorila mu je sa smiješkom na licu. - Realnost. 

- To nije realnost! To je zloba! 

Par trenutaka je razmišljala bi li mu trebala odgovoriti, no ipak je odmahnula rukom i zadovoljila se preokrenuvši očima. Nakon nekog vremena, nastavili su s vježbanjem, no Lucas se opet tužio, mrmljajući si u bradu, što je Mayu živciralo.

- Znaš li ti za frazu "nađi si život?" - upitala ga je znatiželjno.

- Znam. - glasio je njegov nonšalantan odgovor.

- E pa onda si ga nađi. - rekla mu je sa smiješkom na licu.

Ostali su opet počeli slušati njihovu svađu koja je bila burnija od oluje koja je bijesnila ulicama, sve dok se u nju nije umiješala Paula, pokušavši ju zaustaviti

- Dosta više svađe! - povisila je ton. - Lucas, obećali smo Mayi da ćemo joj pomoći pod svaku cijenu, pa makar se promočeni, pothlađeni i s podočnjacima veličine jabuka morali vratiti na nastavu. 

- Koja počinje za sedam sati. - nadodao je Michael pogledavši u svoj sjajni, srebrni sat na ruci.

Dok je Paula pokušavala natjerati ljutitog Lucasa da se smiri i da se ispriča Mayi, Maya ih je slušala i bez riječi stajala pred njima.

- Ja sam kriva. - odjednom je počela. - Stvarno sam pretjerala. Nisam trebala tražiti od vas da se dolazite smrzavati ovdje i to još po ovakvoj noći. Trebala sam sve napraviti sama. 

- Barem jedna istinita stvar danas. - procijedio je Lucas stojeći prekriženih ruku i namrgođenog lica na što ga je Paula prostrijelila ljutitim pogledom koji mu je govorio "sad si pretjerao."