Život uz glazbu (UREĐUJE SE 📚)

POGLAVLJE 22.

"Sometimes you have to forget what you feel and remember what you deserve."⁸

Cijele noći Michael nije mogao sklopiti oka. Jedan čas svirao je sa slušalicama, dok je drugi čas gledao Instagram objave, a u trećem gledao u crno nebo prošarano oblacima pitajući se kakav će mu biti današnji nastup. Bila su četiri sata ujutro kad je uspio sklopiti oči na tren - barem na četiri sata do kad ga nije probudio alarm najavljujući mu još jedno novo jutro. Probudio se, no onda je opet utonuo u san. Petnaest do devet Chiara je uletjela u njegovu sobu i probudila ga.

"Michael, buđenje!", ozvala ga je tresući ga.

Michael se stresao, a zatim brzo iskočio iz kreveta. Protrljao je oči i uzeo naočale s noćnog ormarića.

"Što je?", upitao je Chiaru zijevnuvši.

"Prespavao si alarm! Brzo na doručak i spremi se jer ćemo morati ići.", rekla mu je.

Dok je Chiara otvarala prozor njegove sobe da ga prozrači, on se spustio na doručak.

"Jutro, mali braco!", pozdravio ga je George.

Michael mu se bezvoljno nasmiješio i pozdravio ga.

"Nervoza?", upitao ga je George.

"Umor.", odgovorio mu je Michael.

"Pa... Sretno danas.", rekao mu je George.

"Hvala.", odgovorio mu je Michael. "Trebat će mi."

Uzeo je prepečenac kojeg je namazao s malo džema. Pojeo ga je, a zatim popio šalicu čaja od kamilice. Osjećao je lagani umor, no osjetio je kako ga slatki džem diže i daje mu energiju. Nakon što je završio s doručkom, krenuo je otuširati se i oprati zube, a zatim u sobu. Iz ormara je izvadio svoje najljepše tamnoplavo odijelo, bijelu košulju i plavu mašnu. Trebalo mu je punih dvadeset minuta da stavi odijelo na sebe. Stajajući ispred ogledala na svom ormaru i stavljajući mašnu, Michael je ugledao sebe - ličio je baš na Mikea. Imao je sve - njegovo lice, obrve, boju očiju. Sve osim plave kose. Kad je ugledao sebe, odmah se ražalostio jer nema njegova oca pored njega da ga podržava na današnjem koncertu. Gledajući se s odijelom na sebi, pomislio je na to kako Mike cijelo vrijeme nosi odijela i kako bi mu sad sigurno rekao da odijelo čini čovjeka, no onda bi mu Michael rekao da to nije istina, a zatim bi poveli raspravu i Mike bi uvijek pobijedio. Nasmiješio se vlastitiom odrazu, a zatim stavio mobitel u džep, uzeo torbu i spustio se u dnevni boravak.

"Wow!", uzviknula je Chiara, a zatim zazviždala dok ga je vidjela kako se spušta stepenicama.

"Ma daj! Prestani!", rekao joj je, a zatim se nasmijao.

"Moj mali dečko! Izgledaš apsolutno prekrasno!", rekla mu je grleći ga i udijelivši mu poljubac na obraz.

Michael je pocrvenio, a zatim obrisao obraz.

"Više nisam mali.", rekao joj je.

"Za mene ćeš uvijek biti.", odgovorila mu je.

U taj čas je u hodnik došao George.

"Dosta empatije za danas. Zakasnit ćemo u školu.", rekao je Chiari i Michaelu.

Chiara ga je pogledala, a zatim mu se nasmijala. Svi su izašli iz kuće, sjeli u auto i krenuli u Manchester. Nakon što su stigli, George i Michael izašli su iz auta, a za njima Chiara.

"Držim palčeve i sretno!", rekla je Michaelu. "Znam da ti to možeš!"

"I ja znam.", odgovorio joj je nasmiješeno.

George je stajao sa strane i sve to promatrao prekriženim rukama. Preokrenuo je očima, a zatim Michaelu dobacio: "Sretno!"

Obojica su krenuli prema svojim školama, dok je Chiara krenula na posao. Hodajući prema školi vidio je ljude kako gledaju u njega. Djelomično zbog toga jer je došao u odijelu i zbog otmice koja se dogodila prije mjesec dana. Bilo mu je neugodno. Svako društvo osim njegovog ismijavalo bi ga. Prolazeći predvorjem škole čuo je zviždanja i dobacivanja ostalih učenika koja je pokušavao ignorirati. Otišao je do učione u kojoj ga je čekao profesor Fritt. Sat klavira imao je tek toliko da još jednom prosvira skladbe koje će večeras izvoditi na koncertu. Nakon sata klavira uputio se prema maloj koncertnoj dvorani. Šetao je hodnikom do dvorane, a kad je vidio svoje prijatelje, na lice mu je došao smiješak. Maya je zazviždala najjače što je mogla, pritom bušeći bubnjiće ostalima u hodniku.