Život uz glazbu (UREĐUJE SE 📚)

POGLAVLJE 25.

Zbog svega što se dogodilo proteklih mjeseci, Evansovi su se nadali da će im nadolazeća godina krenuti puno ljepšom i mirnijom stazom bez mnogo padova. Za Novu godinu odlučili su dva tjedna provesti na skijanju koje je Michaelu dalo mnogo vremena za razmišljanje o onome što su se on i George razgovarali na Božić. Georgeu su opet počele cvjetati ruže - no ovaj put s Paulom, dok Michaelu nisu s nikim. Njegov prekid s Luciom poremetio mu je život. Dva tjedna u izolaciji i prirodi promijenila su ga od glave do pete, razbistrivši mu misli. Nije mu nedostajao nitko, pa čak ni njegovi prijatelji. Nije razmišljao o ničem, osim da kockice u svom životu opet posloži na pravo mjesto. Više nikad neće dopustiti sebi da drugi manipuliraju njime, da ga blate i da svaki put kad prolazi hodnikom škole čuje glasove i šaputanja tipa: "Luzer!" i "Nesposobnjaković!" te da se drugi sažaljuju nad njegovim životom. Taj užitak pogotovo nije mislio dopustiti Vicky i njenom društvu. Sam sebi je rekao da je život pre kratak da bi ga proveo ne zabavljajući se, ne uživajući u njemu i ne iskoristivši ga do samog maksimuma.

Vođen tim istim mislima, ustao je tog jutra, drugog semestra školske godine. Semestar je počeo, noseći nove izazove sa sobom, koje je on bio spreman primiti raširenih ruku sa smiješkom na licu, zgnječiti ih i baciti daleko iz svog novog života. Digao je rolete na prozoru te pogledao snijeg kojeg je bilo manje i drveće pod sivim nebom. Nasmiješio se, upravo priželjkujući takvo vrijeme. Obavio je svoju jutarnju higijenu, a zatim ušao u sobu i otišao do ormara. Otvorio ga je, izvadivši iz njega sve crne stvari koje će obući - čizme, traperice, majicu, kožnu jaknu te kapu. Zadovoljan svojim izgledom izašao je iz sobe, usput pozdravivši Georgea.

"Jutro, buraz!", pozdravio ga je.

George je nekoliko trenutaka šutio te ga promatrao iznenađeno, no i zabrinuto dok se ovaj spuštao stepenicama u kuhinju.

"Jutro?", upitao ga je, no Michael ga nije čuo.

Michael je otišao u kuhinju, vidjevši Chiaru kako za šankom drži veliku hrpu papira i laptop za posao.

"Jutro!", pozdravila ga je. "Oprosti, sad ću ti to maknuti. Morala sam samo dovršiti jedno izvješće.", govorila mu je.

Nakon što je maknula stvari, pomno ga je promotrila dok je on jeo.

"Jesi li siguran da ti neće biti hladno?", upitala ga je zabrinuto.

"Mama...", počeo je ozbiljnim glasom, a zatim uzdahnuo.

"Samo kažem.", rekla mu je nasmiješeno.

On joj nije uzvratio smiješkom. Naprotiv, pogledao ju je pogledom kao da će ju ubiti. To joj je dalo znak da ode spakirati svoje stvari. Nije bila sigurna treba li se vratiti u kuhinju, no znala je da mora odvesti dečke u školu. Cijelim putem do Manchestera Michael je slušao vrlo glasnu glazbu punu bubnjeva i zvukova električne gitare koja se čula kroz njegove crne slušalice. Chiara je šutjela, ne pitajući ga ni pitanja, no zato je gledala Georgea u ogledalo, pokušavavši uspostaviti kontakt očima s njim te ga tako pitati zna li zašto se njegov brat tako čudno ponaša. George je samo neprimjetno slegnuo ramenima, govoreći time da ne zna razlog Michaelovog čudnog ponašanja. Neugodnoj vožnji ubrzo je došao kraj, a Michael je otišao bez riječi i pozdrava, i dalje sa slušalicama u ušima. Hodajući stazom do škole, privukao je poglede mnogih ljudi, no to ga nije interesiralo pa je s toga samo produžio. Otvorio je velika vrata škole, skoro ih srušivši, a zatim zastao u predvorju. Vidio je sve poglede uprte u sebe, a zatim se zacerekao sebi u bradu i rekao si: "Luzeri." Produžio je hodnikom koji ga je odveo do učione prvog današnjeg predavanja. U hodniku je vidio svoje društvo - Mayu, Paulu i Lucasa - kako sjedi na klupici i čeka na početak predavanja. Došao je do njih i izvadio slušalice.

"Nego...", započeo je. "Umirem od želje da znam što se se radi.", rekao im je bez pozdrava.

Oni mu nisu odmah odgovorili. Lucas ga je zapanjeno gledao, Paula je podigla obrvu, a Maya je vadila slušalice iz ušiju.