Život uz glazbu (UREĐUJE SE 📚)

POGLAVLJE 33.

Zrake prekrasnog, jutarnjeg sunca probijale su se kroz oblake i drveće do gustih busena trave i sitnih kapljica rose koje su se na njoj ljuljale od laganog povjetarca, koji je, uz svjež zrak, godio Michaelu i Georgeu koji su šetali Manchesterom.

"Jesi li siguran da ne želiš radije na kavu?", upitao je George.

"Ne, hvala.", odgovorio mu je Michael. "Želim samo ići pogledati tatu."

"U redu."

Obojica su hodali gradom, šetajući ulicama te razgledavajući novopostavljene plakate na zgradama koji nisu pokazivali ništa, no razne reklame za beskorisne proizvode. Za sat koji je pokazivao sedam sati ujutro, Manchester je djelovao vrlo živahno. Mnoštvo ljudi sjedilo je na terasama kafića te pilo svoj jutarnji čaj uz lagano čavrljanje s ostalima i čitanje Daily Maila.

"Cijelu noć proveo sam razmišljajući o tati, znaš.", počeo je Michael. "Mama je jučer opet bila slomljena, ali obećao sam joj da će sve biti u redu."

"Misliš li da stvarno hoće?", upitao ga je George.

"Iskreno?", pitao je njega Michael. "Ni sam više ne znam.", ponudio mu je tužan odgovor.

Prolazeći ulicama te razgledavajući prepune terase i mnoštvo izloga, ugledao je prodavača novina koji ih je dijelio besplatno. Ponudio mu ih je, na što ih je on prihvatio.

"Hvala!", zahvalio se. "Da vidimo...", počeo je okrenuvši novine na početnu stranicu.

"Od kad ti čitaš novine?", upitao ga je George.

"Ne čitam.", odgovorio mu je Michael. "Samo me zanima o kakvom smeću sad pišu.", procijedio je.

George se nagnuo nad novine, pomno ih promatrajući.

"Ubojstvo u predgrađu Bagginswooda.", počeo je Michael.

"Obama gledao Bin Ladena kako umire na live videu.", nadodao je George pročitavši drugu kolumnu i podignuvši lijevu obrvu.

"Same odlične vijesti za rano jutro.", zaključio je Michael sa sarkastičnim oduševljenjem.

Odlučio je da će preskočiti sredinu novina te da će okrenuti zadnju stranu u nadi za pronalaskom vedrije teme.

"Kraljica u posjetu Kanadi - čime je napunila kofere?", frknuo je pročitavši naglas. "Jako bitno za znati.", preokrenuo je očima.

Svrnuo je oči na dno zadnje stranice na kojoj je pronašao vremensku prognozu.

"Sunčano, no poslijepodne moguća kiša i pljuskovi.", rekao je. "Kako tipično."

"Nadam se da si ponio kišobran.", kazao mu je George.

"Uvijek ga nosim u torbi.", glasio je Michaelov odgovor.

Prošavši pored prve kante za otpatke, zarolao je novine te ih se otarasio prije no što je požalio što ih je uopće i uzeo. Hodajući do bolnice, sve je manje i manje priželjkivao doći na to mjesto od kojeg su ga već i prolazili trnci. Specifičan miris lijekova tjerao bi ga na povraćanje, dok bi mu od svih silnih, blještavih svjetala suzile oči. Ustvari, već dugo nije bio u posjetu ocu jer nije mogao skupiti snage da ga pogleda. Dan za danom, njegova nada da će mu se otac uskoro probuditi iz kome je splasnula te sve više i više nestajala. Nadu su zamijenili očaj, tuga i zabrinutost. Nakon što su pristigli, dečki su se uputili do sobe u kojoj se nalazio njihov otac. U svježoj i čistoj sobi, doktorica Roberts bilježila je neke podatke na listove papira koji su joj se nalazili na malom stoliću pored Mikeova kreveta.

"Jutro, mladići!", pozdravila ih je radosno, upisujući nešto u svoju dokumentaciju.

"Jutro i Vama, doktorice.", odvratio je Michael sumorno, pitajući se je li samo on loše volje ovog dana.