Ono kad si prva smjena u školi i jednostavno nemaš izgovor i ne možeš izbjeći utakmicu, na koju ti se baš i ne ide.
I eto za to ja sjedim sad na Hitrec Kacianu i gledam likove malo starije od mene kako trče za loptom. Josipe, dužan si mi trofej za najbolju prijateljicu.
Inače pratim nogomet i kao njegova prijateljica naravno da mi je drago kada igraju velike utakmice, ali ajmo reći nije mi cijeli tim drag.
S druge strane, ko misli da juniorska liga prvaka nije zanimljiva, gadno se vara. Očekivala sam da će ih Liverpool razbit, ali evo dečki su se izborili preko penala.
Odmah nakom kraja se dođe podno tribine pohvaliti, a ja iskoristim priliku da mu čestitam na pobjedi i prolasku dalje.
"Za kog si navijala?" upita.
"Pa mislim da je očito. Za tebe. Misliš da bih bila ovdje da nisam za tebe?" kažem pomalo ironično jer vidim na što cilja svojim pitanjem, a moram priznati da mi se to ne sviđa.
"Pa moram provjeriti, ipak ti i dragi igra. Još ću i jedinog navijača zbog njeg izgubit." znala sam, jedva je dočekao novu priliku za provokacije.
"Nit mi je dragi, nit mi je zanimljiv. Prošle su dvije godine. Dokad ti misliš s tim svojim provokacijama budalu glumit?"
"Dok vas ne odvedem pred oltar." kaže mrtav ozbiljan. Budala.
"Ajde idi tuširaj se i manje pričaj gluposti. Čestitam još jednom, a sad odoh doma jer sam se smrzla."
"Tko se bije taj se voli..." počne pjevati udaljavajući se od mene, na što samo preokrenem očima i uputim se ka izlazu s tribine, kako bih se što prije ugrijala. Je ožujak, ali još nije proljeće.
Nekad se ovako kad sam sama sa svojim mislima zapitam što bih da nema Jope. On mi je nekako glavni oslonac u životu, i brat i sestra, i mama i tata. Rame za plakanje, čuvar, psiholog, prijatelj, sve. Valjda kako je tri godine stariji, ima tu prednost životnog iskustva, plus muški su uvijek jednostavniji.
Živim s bakom, moji su poginuli kad sam bila jako mala, a Josip je nekako prva osoba koje se sjećam nakon bake. Nemam neku veliku rodbinu, tako da sam kao mala uglavnom vrijeme provodila s bakom i njim, te nešto malo ostale djece iz zgrade.
Možda ne znam kako je to imati roditelje, ali znam da su se meni bliski ljudi potrudili da taj gubitak što manje osjetim i da mi zaoravo ništa ne fali. Čak su me i Josipovi nekako prihvatili kao svoje, vjerojatno jer sam toliko često bila i kod njega preko ljeta kad bi ih posjećivao.
Mogu samo reći da je ovaj jako mali broj ljudi oko mene zapravo jako vrijedan.
YOU ARE READING
Zašto se inatiš?
Fanfiction"Svjesna sam da su i prije postojali neki osjećaji koje sam vjerojatno zbog inata i srama suzbila negdje duboko, natjerala se da ih ignoriram...ali od te večeri jednostavno ne funkcioniram normalno."
