"Znaš, kad smo se prvi put poljubili, mislio sam to je to, ono sad si mi cura, ostvarenje snova malog zaljubljenog dječaka i onda me valjda neiskustvo koštalo. Nisam znao kako ti se javit, što dalje, nisam imao hrabrosti, sve to što su drugi govorili, podbadali, mi je stvaralo još veći pritisak, a ti si se nekako povukla i više te nisam ni viđao. Kad sam skupio hrabrosti, shvatio sam da je već kasno, da je prošlo previše."
Zaustavi se kratko, udahne izdahne par puta pa nastavi.
"I znam da nije fer ni onaj poljubac nedavno, poljubim te i nestanem, opet sam se ustrtario. Kreten sam, znam. Najmanje što zaslužuješ je trpit moje gluposti jer eto ja nemam hrabrosti ni za što. Ne znam što ti misliš, osjećaš, možda ćeš me zagrlit, možda ošamarit, sve prihvaćam. Samo želim više izbacit sve iz sebe jer mislim da ću poludit ako budem držat sve u sebi i dalje. Zaljubljen sam, ludo zaljubljen u tebe. Samo što sam glup da to iznesem i na kakav ljepši način." završi svoj monolog kojim se referirao na maloprijašnji događaj.
Minut do ponoći, svi smo na balkonu, očekujući vatromet. Opet smo u onoj kući izvan grada. Previše nas je...što parova, što single, što nas što ne znamo što smo. Netko je upalio sat i odbrojava, ali je, ne znam zašto, otpočeo od 30. Predugo.
Osjetim ruku oko struka pa se trznem i okrenem očekujući Josipa, ali me dočekaju smeđe oči zagledane u moje i široki osmijeh.
Gledamo tako jedno drugo, ne pomičući pogled, dok se u pozadini čuje odbrojavanje onih zadnjih 5 sekundi. Kako se broj smanjuje, tako se smanjuje i udaljenost između nas te nam se usne spoje baš u onom trenu kada ponoć otkuca.
Tek kad se razdvojimo shvatimo da smo zapravo glavna atrakcija bili mi. Ni ne čestitamo Novu jedni drugima već počnu komentari na nas.
Josip shvati koliko mi je neugodno, pa za divno čudo odluči biti od pomoći i potjera ih sve unutra kako bi mi ostali sami.
Kad shvatim da je završio sa svime što je htio reći, pokušavam i ja smisliti odgovor. Ne vjerujem zapravo još da stojimo tu i pričamo o ovome.
"Znaš išao mi je na živce ovaj nas odnos toplo-hladno, ali istina je da ni ja mirno ne spavam od onog poljupca ispred kluba. Svjesna sam da su i prije postojali neki osjećaji koje sam vjerojatno zbog inata i srama suzbila negdje duboko, natjerala se da ih ignoriram...ali od te večeri jednostavno ne funkcioniram normalno. Neću te ošamariti, ne brini." kažem uz smješak.
"Naprotiv, voljela bih da znaš da nisi jedini kojem je ova večer skinula kamen sa srca." Kažem sve skoro u jednom dahu, jer da sam napravila pauzu da uzmem zrak, mislim da se ne bih usudila nastavit pričat.
"Pa kad je tako...mislim da ćemo se složiti da će nam ova godina ako Bog da biti sretna." kaže privlačeći me sebi iako mu nisam bila nešto pretjerano udaljena.
"S obzirom da joj je početak savršen, nadam se da će i ostatak biti."
Poljubim ovaj put ja njega, ne mora on uvijek raditi prvi korak.
"Spremna vratiti se unutra?" upita.
"Mislim da nikad neću biti spremna na to, ali što se mora nije teško."
Kako otvorimo vrata od balkona tako se svi pogledi nađu na nama, a dočeka nas i aplauz. Jesu oni realni?
"Evo ja bih prvi iskoristio priliku nazdraviti našim golupčićima, ipak sam ja onaj koji je najviše vjerovao u njih..." pripiti Josip je definitivno šlag na kraju.
"Lijepo sam ja rekao prije skoro 3 godine da su oni suđeni jedno drugom, samo što me se napadalo. Kao pričam ja gluposti. Sad evo ne znam tko je gluposti pričao. Usput čestitke cijelom Dinamu. Jole riješio ljubavne probleme, sad možda i bude neke koristi od njega."
Na ovo zadnje dobije jastuk u glavu. Neka, zaslužio ga je. Dobit će ga i od mene vjerojatno, jer ovih dana se neće gasiti sigurno o tome kako je bio u pravu cijelo ovo vrijeme.
"Ovo je bilo baš nepotrebno, ali dobro."kaže popravljajući frizuru "I mogao si mi reć da je ona razlog pogubljenosti, mogao sam ja tu nešto pogurati. Prije bi riješili to." doda kao da je ovo dosad ispričano bilo pametno, pa nam još neka njegova prodika fali.
"Ti si babo tračaro, samo dodatno zasrat mogao." kažem kroz smijeh.
"Eno, 3 minute skupa, a ja već ispaštam. Jesam se ja za ovo borio?" malo nam se uvrijedio.
"Jesi." kažemo sinkronizirano u isti glas.
"Malo manje pametuj Jopa." dodam mu nakon toga.
Bit će ovo vesela godina.
YOU ARE READING
Zašto se inatiš?
Fanfiction"Svjesna sam da su i prije postojali neki osjećaji koje sam vjerojatno zbog inata i srama suzbila negdje duboko, natjerala se da ih ignoriram...ali od te večeri jednostavno ne funkcioniram normalno."
