"Pa dobro kad ću ga upoznati?" upita baka čim se pokrene priča o Jošku.
Upućena je u sve, uvijek je i bila. Vjerojatno zato i jesmo toliko povezane, jer sam potpuno iskrena prema njoj i nikad ne skrivam informacije.
"Bako pa znaš ga već."
"A nemoj mi tako. Kad sam ga zadnji put vidjela? Kad je bio malac. Moraš ga dovesti na ručak jednom."
"A..." pođem se usprotiviti, ali ne stignem.
"Nema ali, morat ću ga upoznati. Nije to više dječačić od 10ak godina. Mnogo je vremena prošlo." Odmah me prekine.
"Dobro, upoznat ćeš ga kada bude vrijeme za to." Kažem kako bih je umirila, jer znam da ona ovako može do sutra, a ja baš i nemam vremena za prepirku.
"E tako, što prije ga pozovi."
Klimnem glavom kao potvrdu njenoj izjavi te krenem prema hodniku kako bih izašla iz stana.
"I čestitaj mu rođendan od mene!" Čujem ju kak se dere prije nego zatvorim vrata.
"Kuda ti?" Začujem glas skoro pred izlazom iz zgrade.
"A idi Josipe... uplašio si me. Što vrebaš tu na vratima?"
"Ne vrebam nego iznosim smeće, malo se nakupulo ovih dana." kaže pokazujući vrećice u svojim rukama.
"Jesi siguran da ti to nije samo izgovor da mahalaš okolo?" Upitam smijući se.
"Ja ne znam zašto ti uporno misliš da sam ja tračara, kad nisam. Nego kuda?"
"Nisi, a odmah pitanja postavljaš? Za tvoju informaciju, s Joletom na kavu. Je li ti sad srce na mjestu?" Usput okrenem očima namjerno kako bi on to vidio.
"Ček, što ne ideš večeras?" o Bože, sluša li on mene ikad?
"Pa rekla sam ti jučer da ne idem. Prva sam smjena ujutro, baka bi me ubila da se na kontrolnom ne pojavim. A i nek vam bude muški izlazak, ne moram se ja tu uvijek petljat."
"Ma kad si ti to pričala?" Lud, zbunjen, normalnog nema čini mi se.
"Pa kad si jučer bio kod mene! Jel ti na ušima sjediš? Il si se možda zaljubio?" kažem udarajući ga laktom u rebra.
"A možda samo nisam čuo ili upamtio." Sad on prevrne očima.
"Ajde, ajde, da te dragi ne čeka." Otvori vrata zgrade pa me pusti da prva izađem, te mu ja zadržim ona vrata kako ga ne bi poklopila jer jadnik vuče one vrećice.
"Ako te ne vidim do večeras, ne divljajte." Kažem kao upozorenje, prije nego nastavim svojim putem.
"Tko je ovdje muško i stariji? Ja ili ti?" Ups, čini se da sam mu povrijedila ego.
"Pa ti si muško, zato i kažem, ne divljajte."
"Eeej, mi smo sad ozbiljni igrači, divljanje ne možeš povezati s nama."
"Nadam se." izjavim kratko prije nego se pokupim.
Nije mi trebalo dugo to kafića u kojem smo se dogovorili. Prvotno je plan bio da prošetamo po Maksimiru jer je snijeg, ali smo brzo shvatili da nam je draže biti na toplom.
Tek sam kada je danas baka rekla da ga zna odkad mu je 10 shvatila koliko ga zapravo dugo poznajem. Danas mu je 18. To je ogroman period, a tek je nedavno postao centar svega. Centar zaljubljenika u nogomet, a ubrzo i centar mog srca.
Sjednem u kafić te odmah naručim kavu i sebi i njemu koji bi uskoro trebao doći. Javio je da je u blizini. Inače bih ga sačekala ispred, ali mi se ne ledi vani.
Obrzo se pojavi na vratima te me odmah spazi i uputi se prema stolu koji sam zauzela, na kojem su kave već čekale spremne, jer ih je konobar donio tik prije nego će Jole ući.
"Pa sretan rođendan lijepi..." zagrlim ga, vjerojatno kao nikad, a kad se uvjerim da, ovo malo ljudi što je tu, ne obraća pažnju ona nas nabrzinu ga i poljubim.
"Hvala slatkice." Smjesti se odmah pored mene, već miješajući kavu.
"Kakav je osjećaj biti punoljetan?"
"Pa zanimljiv. Gledaj ovo." kaže vadeći nešto iz džepa.
"Vidiš ti s kim se ja družim? Koje su to budale. Dočekali me jutros na treningu, sve jedan po jedan grle daju privjesak."
Počne se žaliti dok ja u rukama držim njegove ključeve na koje je zakačeno minimum 15 privjesaka. Zapravo se ključevi ni ne vide.
"Koji đavo?" upitam kroz smijeh i dalje gledajući koji sve oblici se na tim privjescima nalaze.
"Uvjereni su da mi je privjesak neophodan sad kada ću položiti, jer Bože moj, imat ću 15 auta pa nek se nađe."
"Ajde, lijepo od njih. Smiješno." Kažem da ih obranim.
"A ne ne, evo šta je smiješno." Ponovno posegne za džepom te na stol spusti mjesečnu tramvajsku kartu.
"Pa vidiš kako su brižni, taman da ti se nađe za ovaj period dok ne položiš." Nastavim i ja prpvokacije koje su dečki očito jutros počeli.
"Mogu mislit koje će mi spačke večeras radit." Ponovno se požali.
"Taman sam maloprije srela Josipa, uvrijedio se kad sam mu rekla da se pazite večeras. Kad smo već kod njega, poklon ću poslati po njemu, bio je prevelik da ga nosim sad."
"Poklon mi je najmanje bitan. Ovih sat vremena mira s tobom je sve što trebam."
"Teško biti zvijezda, ha?"
"Ma kakva zvijezda...rodbina me zivka čitav dan. Odkad sam se vratio s treninga samo pričam na telefon. Svi zovu, nitko poruku da pošalje."
A jadničak. Kao nekome tko nema veliku obitelj, meni je to slatko. Iako, vjerujem da može biti naporno, pogotovo ako su stariji u pitanju.
"Dok nisam zaboravila, uskoro ćeš morati na ručak kod mene, baka inzistira." Kažem promatrajući njegovu reakciju.
Očekivala sam, pogotovo nakon ove priče o rodbini, da će biti negativna, da će negodovati. Na moje iznenađenje, dočeka me osmijeh i potvrdno klimanje glavom.
"Baku se mora ispoštvati." Doda.
"Je li s tobom u školu ide neka Maja?" upita nakon što otpije gutljaj kave.
"Mhm." Promrmljam nakon što malo razmislim. "Nismo u razredu, ali je moja generacija. Zašto?" Ništa mi nije jasno.
"Ma pitao me ovaj dečko iz razreda je li hodamo, valjda nas je ta Maja vidjela negdje, a ona mu je cura." Zanimljivo.
"Moguće...mislim dok nisu novinari sve pet, ne skrivamo se." konstantiram.
Čudi me samo da mene u školi nitko nije pitao ništa. Zna samo par ljudi, oni najbliži, kojima sam ja rekla.
BINABASA MO ANG
Zašto se inatiš?
Fanfiction"Svjesna sam da su i prije postojali neki osjećaji koje sam vjerojatno zbog inata i srama suzbila negdje duboko, natjerala se da ih ignoriram...ali od te večeri jednostavno ne funkcioniram normalno."
