"Lea jel sve okej? Trebala si biti u ordinaciji prije sat vremena?" Čujem čim podignem slušalicu.
"Malo mi se mantalo kad sam ustala. Sorry nisam ti uspjela javit. Eto me za 20ak minuta." Odgovorim vješto.
"Ako ti treba uzmi slobodno."
"Ma sve okej. Istrošila sam više slobodne dane. Eto me brzo taman izlazim iz stana."
"Uzmi taksi, nemoj vozit." Prigovori mi, što je već postala navika. Stvarno pazi na mene kada je zdravlje u pitanju, iako ja možda nisam fer, jer nisam uvijek iskrena, kao npr. danas.
Napustim kupaonicu nakon što obrišem suze, stavim malo korektora i uputim se prema parkingu. Oči će se valjda vratiti u normalu dok stignem na posao.
"Jesi bolje?" Dočeka me Stipino pitanje čim uđem u ordinaciju.
"Jesam, sorry još jednom."
"Ne brini. Eno ti doručak tamo na stolu."
"Hvala ti, ali pojela sam maloprije kad sam se smirila." Još jedna laž. U želucu imam ostatke jutrošnje kave.
"Ostavit ću ti onda za kasnije. Doć će Marina sada, treba joj ultrazvuk, masaža i vježbe. Možeš sama?"
"Mogu, mogu. Ne brini, dobro sam."
Nisam.
"E super, jer bih ja trebao do kluba za satak. Pošaljem ti kasnije par njih, ako ih ne uspije Mario sve u klubu riješit."
"Nema problema." Lažiram osmijeh te se uputim u sobu sa stolom za masažu kako bih ga pripremila.
Dan prođe brzo, prebrzo. Naravno da je tako kad se ne želim vratiti kući. Da želim, trajao bi kao njih 7.
Četiri sata poslijepodne je postalo sinonim za gužvu na cesti, što nije dobro jer se odmah bacim u razmišljanje o događaju od prije koji tjedan.
Slavlje medalje na stadionu me izmori, stoga ubrzo po dolasku u hotel, nakon par pića, napustim ekipu i ostavim ih da uživaju, a ja se zaputim u sobu u kojoj sam noćas sama jer je Nika već nagovijestila da spava kod Bate. Pospremim neke sitnice u kofer, kako bih ujutro imala što manje posla jer se odmah sutra vraćamo autom u Zagreb. Dečki imaju let nešto malo kasnije.
Spremim dres koji skinem isto u kofer, odmah do Josipovog. Presvučem se u šorc i tregeraču te operem zube kako bih odmah mogla leći. Nadam se da ću se naspavati jer sutra će biti naporan dan.
Ne znam je li prošla ni minuta nakon što me san savladao, trzne me kucanje na vratima.
"Nika krvi ću ti se napit."
Ustanem bezvoljno bez i da palim svjetlo te napamet prošetam do vrata. Zbog svjetla u hodniku jasno vidim figuru koja me dočeka na pragu. Gleda me par trenutaka i bez riječi zakuca usne na moje, ulazeći tako u sobu i zatvarajući vrata.
Blago rečeno da sam šokirana, ali isto tako blago je za reći da mi prija. Ne znam je li to nostalgija, želja, potreba, je li se sve skupilo ovih dana, ali znam da me ne bi sada mogli odvojiti ni da mi platite.
Ne znam što je ušlo u mene, normalna ja bih vjerojatno drukčije reagirala. Nemam ga snage odmaknuti. Ispravka, ne želim ga odmaknuti. Prija mi, jebeno prija. Sve... i njegove usne na mojima, i jedna ruka na vratu, druga koja je već pronašla put kojim će se zavući do mojih golih leđa. Ne znam je li droga ili što, ali trenutno sam najveći ovisnik.
"Jole..." izustim jedva nekako između poljubaca.
"Mm?" Promumlja.
"Polako, fali mi zraka."
Na moje polako se samo premjesti na moj vrat, tražeći slabu točku, za što mu nije trebalo dugo, a nije ni meni da shvatim za nema povratka.
Uđem u stan i odmah se izujem. Oči se već pune suzama, ali ignoriram ih produživši u kuhinju. Operem nabrzinu ruke iznad sudopera i otvorim frižider tražeći bilo što da mi ublaži glad. Tjestenina od jučer? Može.
Nakon što napokon pojedem nešto konkretno danas i smirim malo živce, odem do sobe naći presvlak te se uputim u kupaonicu. Odjeću bacim u košaru za veš i otuširam se nabrzinu. Cijelo vrijeme pogled držim na jednoj te istoj strani kupaonice izbjegavajući neizbježno.
Izađem iz tuša i nakon što se posušim namažem tijelo tankim slojem losiona. Očistim lice, operem zube i obučem ostatak odjeće.
Stanem pred to ogledalo pričajući sama sa sobom. Uvjeravam se da sam dovoljno hrabra, odrasla, zrela da se suočim sa vlastitim životom. A jesam li?
Zatvorim oči, kojima malo fali da puste lavinu suza, i okrenem se prema mašini za rublje. Otvorim oči i približim se korak. U isto vrijeme suze krenu, toliko jako, ali i dovoljno polako da i dalje jasno vidim dvije jebene crtice koje se čine još izraženije za razliku od jutros. Ne znam jesam se nadala da će dok sam ja na poslu one magično nestati, izblijediti, poništiti se, ne znam. Sad samo znam da su tu i da je istina.
Bacim taj glupi štapić natrag na perilicu i u suzama se dovučem do kreveta. Sutra je vikend, bar na posao ne moram. Znači, slobodna sam isplakati dušu koliko me volja, a od malih milion pitanja u mojoj glavi, to jedno se baš ističe.
Što sad?
YOU ARE READING
Zašto se inatiš?
Fanfiction"Svjesna sam da su i prije postojali neki osjećaji koje sam vjerojatno zbog inata i srama suzbila negdje duboko, natjerala se da ih ignoriram...ali od te večeri jednostavno ne funkcioniram normalno."
